Naslovnica Kultura Kazalište

Punk Anti-Opera u režiji Lea Katunarića za zatvaranje ovogodišnjeg MaxArtFest-a

Praizvedba 25. 10. 2014. na stadionu Maksimir i dvorani Centra za kulturu Maksimir.
29. listopada 2014. u 09:14 0 komentara 593 prikaza
Hamlet is not dead
Foto: PR FOTO
Pogledajte galeriju 1/6

Ispunjeno gledalište Centra za kulturu Maksimir dugim je aplauzom ispratilo izvođače iako pljesak ili poklon publici nije bio predviđen. Autori su, naime, koristili estetiku koja nastaje na granici kazališta, punk koncerta, perfomansa te likovne instalacije. Takav amalgam izvedbenih formi publiku je postavio u aktivnu poziciju sudionika, ali oduševljenje na kraju izvedbe bilo je toliko da je publika spontano izabrala tradicionalan kazališni aplauz kao jasan znak podrške projektu.

Naslov ”Hamlet is not dead” izvedenica je iz klasične punkerske protestne rečenice ”Punk's not dead”, povezujući tako stoljećima razdvojenu ali vrlo sličnu situaciju pobune protiv korumpirane predodređenosti ne samo društva već i života kao pojave.

MaxArtFest 2014. - Strah2.0

”Hamlet is not dead!” izabran je kao logičan zaključak ovogodišnje teme festivala, a to je Strah 2.0, ili poboljšani strah, onaj kojeg svakodnenvno živimo čineći brojne kompromise kako bi opstali u korumpiranom društvu. MaxArtFest je u svih dosadašnjih sedam godina postojanja, često sa velikom preciznošću, najavljivao veće društvene promjene, ali tajming ovogodišnje teme Strah 2.0 jednostavno je nevjerojatan jer se poklopio sa krupnim promjenama upravo u ”sferi straha” u gradu Zagrebu. Plakat festivala prikazuje unutrašnjost gradskih upravnih institucija ogoljenih od boje i pozlate, svedene na crno bijelu zastrašujuću prostornu prijetnju. Možda su zato mediji ovaj festival i prozvali festivalom bez cenzure i najživahnijim festivalom regije. (Prisjetimo se samo ironičnog prijenosa mostarskog Bruce Leea u Zagreb, Oltara iluzija koji je najavio pad Ive Sanadera, rekonstrukcije studentske blokade, nastupa beogradskih žena u crnom, performansa ”I ja sam kriv”o Ivi Andriću i Ivanu Meštroviću, emitiranje dobrih vibracija ispred Sabora i prošlogodišnji multimedijalni ”Povratak Europe, krave” o duhovnoj prtljazi sa kojom ulazimo u Europu nakon stoljeća življanja u ideološkim društvima...).

Ovogodišnji MaxArtFest je započeo sa izuzetnim performansima, ”Opasnost” hrvatskog umjetnika sa newyorškom adresom, Marka Markovića, a koji je balansirao na rubu visoke zgrade na Trgu bana Jelačića potičući slučajne prolaznike da se suoče sa strahom. Siniša Labrović zakoračio je sa Trga bana Jelačića na Ilicu i ”Korakom naprijed, dva natrag” pokušao izaći iz metropole i Hrvatske, a zaustavljen je na Trgu Franje Tuđmana.

”Padaj silo i nepravdo” čulo se za vrijeme performansa Gilda Bavčevića ispred Narodne banke, a prisutni su se domogli i besplatnih kovanica od jedne kune koje je umjetnik djelio. Marijan Crtalić Kvaternikovim je trgom šetao kao gradonačelnik grada Zagreba g. Bandić (performans je osmišljen tjednima prije uhićenja gradonačelnika a koje se zbilo usred odvijanja festivala) i sa građanima dogovarao svoju buduću strategiju.

Darko Bavoljak na otvorenom Kvaternikovom trgu prikazao je svoj film ”Goli otok” o počecima usađenog straha u sve obitelji regije, a dirljiv je bio i razgovor sa akademikom Zlatkom Hillom, čovjekom teškog golootočkog iskustva i zaraznog optimizma. MaxArtFest nastavio se sa segmentom iz cjelogodišnjeg rada KadeleGrupe ”Digitalni Hodočasnik”, otvaranjem izložbe ”Digitalni primitivizam” Vinka Barića, multimedijalnim prezentacijama i razgovorima i po prvi puta nedeljnim druženjem sa građanima uz besplatan ručak i unpluged svirku splitskog banda Agro Đentlemens. Nevjerojatno je da ovako bogato događanje priprema mala grupa ljudi uz minimalni budžet! Možda su to neki modeli rada u kulturi koje bi trebalo kopirati umjesto da se za višestruko veće budžete dobijaju puno mršaviji rezultati. MaxArtFest iz godine u godinu potvrđuje svoj zagrebački i hrvatski status, sa sve većim ugledom i u međunarodnim projektima. Festival je ove godine trajao punih osam dana, a zaključen je praizvedbom anti opere ”Hamlet is not dead!”

Stadion kao komunikacija sa drugim svijetom

Prvi dio predstave započinje u neodređeno doba dana, na terenu gradskog stadiona. Tamo se odvija svojevrstan obred, komunikacija sa mrtvima, a zatvoren je za javnost. Asocijacija je jasna, izvorna poruka dobija se od bogova unutar hrama i prenosi se samo povlaštenoj kasti (svećenicima, medijima, političarima...), onoj koja poslije tu poruku tumači narodu, interpretirajući je kako hoće. Tijekom povijesti zatvorene hramove mijenjaju dvorci i ložnice, a danas kongresne partijske dvorane ili čak burze dionica. Na svim tim mjestima odvijaju se aktivnosti koje su nama, koji nemamo pristup, strane i čudne. Ipak, vjerujemo da su te aktivnosti važne i istinite, da su komunikacija sa izvornim idejama, božanskim porukama, vladarevom voljom ili tokom novca i svim ostalim grandioznim i moćnim silama, a na koje uopće nemamo utjecaja već nam preostaje slušati, moliti, nadati se... Šaman koji na Stadionu prima poruku sa drugog svijeta pretvara se u dvorani u medijskog šamana, novinara koji se stalno uključuje u radnju tumačeći događanja svojom uljepšanom interpretacijom.

”Redukcija veličanstvenog Shakespearovog teksta na devet osnovnih tema, na rudimentarno, na duboki osjećaj koji odmah pogađa u srž umjesto gradnje situacija tekstom, preuzeli smo iz pripadnosti današnjoj digitalnoj stvarnosti. Virtualne strukture kojima pristupamo našim kompjuterima grade se u prostorima između, a pomoću konciznih i preciznih ulaza”, objašnjavaju Katunarić i Udovičić koji su zapravo mjesece proveli u stvaranju čvrste strukture reduciranjem. ”U vremenu brze komunikacije sms porukama ili društvenim mrežama, efikasnost i ekonomičnost je vrlina. Polazimo od toga da danas svi sve znaju, makar i površno, jer dostupnost informacija je opća i nije potrebno objašnjavati sve ispočetka. Zanima nas može li se od takvih naizgled hladnih, digitalnih odnosa, usred mašinske otuđenosti, komunikacije sa strojem, kreirati emotivna situacija.” Ispalo je da itekako može, ovaj Hamlet je eksplozivan, ne dopušta dileme i nesporazume, jasan je do srži, nema maski ni previše priprema, sve se odvija brzo ali sveobuhvatno. Sve se jasno pred nama, političari se nadmeću za poziciju moći, majka kraljica se odmah prillagođava novom vremenu, smrt postaje roba za trgovanje.

Digitalni Hamlet ili balkanski Hamlet?

Hamlet je rascijepljen fizički u dva lica, Hamlet Biti i Hamlet Ne Biti. Igraju ih Marko Marković i Gildo Bavčević upotrebljavajući tijela kao u performansu, ali i druge izvedbene mogućnosti kao u punk rock koncertu. Veliki dio glazbe stvara se na pozornici in situ, a sve scene vođene su electro punk pjesmama izvođenima uživo. ”Ajmo Kralju” skandira i pjeva desetak izvođača ne bi li oživili starog Kralja kojeg je Novi kralj pištoljem ubio ispred dvorane, na parkiralištu, ne obazirući se na stotinu svjedoka. ”Kako bih te samo ubio, selotejpom i gljivama...” pjeva Novi Kralj Duhu Starog Kralja koji ga uporno opsjeda. ”Ja sam sada Kralj nisam više degen!” slavi Novi Kralj nekorektnom pjesmom svoju konačnu pobjedu.

Ogoljenost scenskih asocijacija izvire iz principa scenskog nastupa punk banda, minimalnim sredstvima i visokom energijom postižu se začudni rezultati. Inauguracija Starog Kralja odvija se jednostavno, žderanjem kobasica i ćevapćića. Nema iluzije o možebitnoj dobrohotnosti političara koju bi pružao izgovoreni tekst u stihovima. Kraljica komade kobasica aranžira kao Kraljevu krunu na glavi, a Kralj umiva lice u ajvaru... Novinar moli tako pripremljenog kralja da se obrati narodu u direktnom tv prijenosu što Kralj i čini ali podrigivanjem. Novinar zatim objašnjava gledateljima što je Kralj zapravo rekao, da voli narod i da bi sve učinio za njega.

Nizom brzih, energičnih scena nastavlja se priča o Hamletu danas. Kraljica je okrunjena krunom izrađenom od limenki Coca Cole. Okružena je svojim pratiljama koje izgledaju kao plesačice iz show bussines televizijskog programa ali marširaju poput nacističke vojske. Asocijacija na nedavno otkrivenu činjenicu kako je Boss dizajnirao nacističke uniforme? Kraljica se po potrebi pretvara u Hamletovu djevojku Ofeliju, pa opet natrag u Kraljicu, majka i žena istovremeno. Kralj doziva na njemačkom ”Mutter”, a to upravo ilustrira metodu kojom se autori ovdje služe. Brzim i energičnim scenama otvara se niz asocijacija u gledateljevom umu ali zbog performerske energetske razine tijela ne dopušta se otuđenje, distanca ili hladnoća. Ova predstava je vulkan, digitalni i stvarni. Doktor Freud citiran je i u još jednoj dojmljivoj sceni, kada Majka i Kraljica, vrlo hrabro i originalno odigrano od Nine Božilov, sinovima Hamletima ritualno reže splovila dok oni rokerski pjevaju o ”pejzažima realnosti”. Tako odrezana spolovila prerađuju se u Kraljevoj kuhinji u fast food prehranu koja se dijeli narodu.

Većina lica pojavljuje se dvostruko, kao rascijepljene ličnosti. Hamlet je i Biti, u interpretaciji fizički energičnog Marka Markovića, a Hamlet je i Ne biti kojeg igra nešto smireniji i živom stvaranju scenske glazbe posvećeniji Gildo Bavčević. Zoran Kelava kao Stari Kralj i Duh oživljava na trenutke dok mu sin Hamlet očajnički masira srce, i to je jedini put da čujemo Shakespearove stihove. Čuvena uputa Duha Hamletu za osvetom namjerno se govori patetičnim, staromodnim izričajem kako bi bila u kontrapunktu sa svime ostalim.

Anti Antički zbor

Redatelj tako naziva stalno prisutni punk band ElectricŽare koji započinje svaku scenu žestokim punk brojem, komentarom. Njihova izvedba pjesme ”Biti ili ne biti” u hard core punk stilu omogućuje pravi rat između dvaju Hamleta, udaranje glavom zaštićenom vojničkom kacigom jednog o drugog do besvijesti. ElectricŽare ne dozvoljava da se razvije bilo kakva iluzija o razvoju radnje u nekom konformističkom pravcu, doasđuju svojom glasnom muzikom namjerno iritirajući sve one koji bi htjeli napokon odahnuti, poput Novog Kralja i Kraljice. Punk nikome ne da mira, poput za glavna lica, napornog i blagoglagoljivog antičkog zbora koji neprestano nešto propituje i kojemu uvijek sve smeta.

Kralj

Poseban doživljaj ove predstave jest nastup multitalentiranog umjetnika Vinka Barića, koji, osim što je autor većine pjesama, impresionira glumačkom intuicijom, hrabrošću eksponiranja tijela i lakom stvaranju začudnosti. Situacije u kojima se Barić nađe na sceni izgledaju kao da se dogodila pogreška, sve dok ne pređu u savršeno interpretiran vokalni solo, a kojim se objašnjava sve što vidimo. Namjerno izazivanje pogrešaka Barićev je stil, a na tim pogreškama on gradi jedan nevjerojatno maštovit svijet koherentne strukture. ”Dođi diko u Dansku” pjeva Barić kao Novi Kralj dok ga masiraju i tetoše. Njegova pjesma uvodi nas u scenu Mišolovke koja je ovdje zapravo tv sapunica, snimljena u trash stilu, potpuno naivno i sirovo, primjereno dobu u kojem živimo. Novi Kralj truje Hamlete, Starog Kralja je odavno već ubio, i opet se i ovdje zapravo skače na zaključak bez puno komplikacija. Hamleti umiru iscrpljeni unutrašnjom borbom, ali njihova smrt je nemoguća. Stotine flasheva blica kako bi se napravile i umnožile fotografije njihovih tijela, sve se odmah objavljuje na društvenim mrežama, posvuda po internetu. Smrt postaje događaj, senzacija, umnaža se.

Smrt je erotika

Sugerira to Leo Katunarić koji se, osim kao autor scenograf i redatelj, pojavljuje i na sceni u ulozi Šamana i Medijskog šamana. Intervjuirajući prisutne i direktno se uključujuću u live tv program Medijski šaman usmjerava tokove stvarnosti. Narod koji se pretvorio u uspaničeno stado ovaca nakon što je televizijska sapunica razotkrila Novog Kralja kao ubojicu, sada se okuplja pod novom zastavom, Yorickovom glavom (astronautskom kacigom koju smo vidjeli kako govori Šamanu na video snimci sa maksimirskog stadiona) i fotokopirnim strojem. Oko fotokopirnog stroja, simbola prvog masovnog i sveprisutnog mehaničkog umnoživača, pleše se plemenski ples, kolo, spaja se energija živog i mehaničkog tijela u biće današnjice, umnoženo i podijeljeno digitalno. Predstava prema završetku putuje finalnim tjelesnim eksplozijama, tzv. poganjem, opasnim plesom potaknutim žestokim punk brojevima. Izvanredne su u cijeloj predstavi kao narod i Kraljičine babuške: Nikolina Huđin, Petra Vida, Paula Šolc, Marija Škember, Vlatka Bašić. One završavaju predstavu naglim prekidom iz divljačkog plesa u potpuno privatnu situaciju, razgovor i popravke na sceni. Nema kraja jer nema ni predstave, sve je život. Publika ipak nije dopustila ovoj mladoj i ludoj ekipi da se izvuče bez aplauza podrške.

Wienerberger
NOVA GENERACIJA GRADNJE
Od 2021. godine svi novoizgrađeni objekti morat će zadovoljavati standarde gotovo nula energetske učinkovitosti
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.