Paula Rem, 22-godišnja Osječanka, treća je generacija pisaca u toj slavonskoj obitelji. Tinejdžerski strip-roman “Četiri dimenzije pobune” s 39 vlastitih ilustracija počela je stvarati s devet, a u nakladi Matice Hrvatske objavila s trinaest godina. U to doba bila je najmlađa hrvatska autorica.
Spisateljske korijene vuče od pokojnog djeda Vladimira, esejista, kritičara, pjesnika i feljtonista, koji je životom i djelom bio vezan za Slavonski Brod i Vinkovce. Otac joj Goran Rem iza sebe ima ravno 40 pjesničkih i znanstvenih knjiga, a potpisuje, među ostalim, i važan projekt “Noise Slawonische Kunst”. Redoviti je profesor i šef Katedre za književnost na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Genetika se u tom obiteljskom književnom lancu, očito, ne može ignorirati, no teško da je jedina odgovorna za njihov životni put.
– Po kući nam se “muva” oko 10.000 knjiga i u tome se krije glavni odgovor – smješka se Paula, inače bečka studentica komunikologije i hebrejskog jezika.
– Koliki je problem tih 10.000 knjiga, najbolje zna supruga, knjižničarka po struci. U posljednje nam vrijeme dopušta da knjige donosimo samo u vrećici dok ih ona nekim čudom ne smjesti. Otac, Paula i ja poetički smo i estetski na različitim stranama svijeta, ali knjige, koje su zajedničke, zaista su opak materijal – nadovezuje se Goran Rem.
Obitelj ju je, ističe Paula, poticala i ohrabrivala – čak i kada bi je, kao djevojčicu, i u tri sata u noći zatekli za tipkovnicom.
Otac i kći Rem nedavno su stali rame uz rame jedno drugome i na zajedničkoj promociji u svom Osijeku. Paula je, naime, predstavila zbirku kratkih priča “Zlatna hrvatska mladež”, a Goran četrdesetak ready-made tekstova okupljenih u knjizi “Pauline pjesme u prozi – Ja sam Saga”.
Ready-made književnost
– Iako je točno stotinu godina otkako ga je stvorio Marcel Duchamp, “ready-made” je u književnosti relativno rijedak, za razliku od likovnih i medijskih umjetnosti. Imao sam povlasticu da sam prvi mogao vidjeti Paulin rad, a moja nova knjiga zapravo je “krađa” iz njezinih kratkih priča – kaže ponosni otac Goran.
Svaka je Paulina kratka priča zasebna, ali su podijeljene u devet tematskih kategorija, primjerice “Kao povijesne”, “Kao političke”.
– Taj “kao” je, opet, odmak od medijske stvarnosti i pokazuje kako su informacije iz medija samo jedna perspektiva jer, s obzirom na to da su samo fragmenti, ne možemo nikada znati koja je prava stvarnost – kaže nam autorica. Priče je ispisivala tijekom deset godina, od 2002. do 2012., a konačni oblik i formu poprimile su lani.
– Informacije iz masovnih medija toliko su fragmentirane da su više nalik snovima. Postoji teorija da su snovi zapravo impresije koje primamo u budnom stanju i skladištimo u podsvijest. Upravo zbog neprestane okruženosti medijima, većina tih impresija dolazi iz medijske prezentacije stvarnosti. Međutim, znamo da postoje dvije, tri svjetske novinske agencije koje svaki dan odabiru stotinjak vijesti iz cijelog svijeta i šalju ih nacionalnim agencijama, također određujući na koji način će se odabrane teme prezentirati – kaže nam mlada književnica.
Hebrejski i Mataković
Oba su naslova objavljena u nakladi Meandra. Predstavljajući Pauline priče, nakladnik Branko Čegec izjavio je kako “nitko u Hrvatskoj ne piše takvu fantastiku s mirisom zbilje”. Sva tri njezina objavljena prozna djela kao zajedničku poveznicu imaju strip. U “Zlatnoj hrvatskoj mladeži” vidljiva je sličnost sa stilom Dubravka Matakovića. Paula ne vjeruje da se od pisanja može živjeti, no bilo bi lijepo, zaključuje, ostati u Beču i zaposliti se na fakultetu.
–Komunikologija mi je izbor jer me zanimaju mediji i riječ, kako utječu na svijest i kakve književnost ima veze sa svime time. Hebrejski izučavam jer se njime može čitati Stari zavjet u originalu, koji je temeljna knjiga naše civilizacije, a svaki je njegov prijevod zapravo interpretacija – zaključuje naša sugovornica.
Bravo za Paulu! Nadam se da se njenih knjiga može naći u knjižnici, pa ću pročitati.