U Zagrebu je 20. srpnja umro Viktor Žmegač, jedan od najvećih hrvatskih i, slobodno se može reći, europskih intelektualaca. Otišao je u devedeset i četvrtoj godini života, osam godina nakon supruge Cvijete s kojom je dijelio ljubav prema njemačkom jeziku. Bio je hrvatski i saski akademik, germanist svjetskog glasa čije su knjige obavezna literatura na njemačkim sveučilištima, teoretičar i povjesničar književnosti, sveučilišni profesor u miru, autor brojnih knjiga i udžbenika, počasni građanin rodne Slatine, zaljubljenik u glazbu i muzikolog, književni kritičar, esejist, putopisac, kulturolog, mislilac...
Posljednju knjigu "Vrhunski europski romani" objavio je krajem prošle 2021. godine u Matici hrvatskoj koja mu je bila vjerni i redovni nakladnik posljednja dva desetljeća. A posljednji tekst objavio je u Matičinu Vijencu još prošlog tjedna. Radio je i pisao do kraja, na pisaćoj mašini. Računalima se nije dao podčiniti i u tome je bio dosljedan do kraja.
Viktor Žmegač rođen je u Slatini 21. ožujka 1929. godine. Majčin otac, luteranski pastor Georg Justh, otkrio mu je ljepotu njemačkog jezika zahvaljujući svojoj velikoj kućnoj biblioteci, pa mu je Žmegač i posvetio svoju kapitalnu knjigu povijesti njemačke kulture prezentno nazvanu "Od Bacha do Bauhausa". Drugu veliku ljubav, glazbu, zavolio je zahvaljujući baki. Nije prošao dan da Žmegač ne bi zasvirao na klaviru, a novinari i njegovi prijatelji često su isticali da je rođen na isti datum kao i Johan Sebastian Bach, 21. ožujka. Ali na taj su datum rođeni i Ivan Goran Kovačić, Slavoj Žižek, Zvonimir Berković...
Idilično slatinsko djetinjstvo (otac mu je bio liječnik) prekinuo je Drugi svjetski rat. Žmegač Gimnaziju pohađa u Virovitici i Osijeku, a nakon rata upisuje zagrebački Filozofski fakultet na kojem završava germanistiku i jugoslavistiku 1954. godine. Germanistiku i muzikologiju studirao je i u njemačkom Gottingenu, a doktorat znanosti stekao je 1959. godine u Zagrebu s temom "Glazba u djelu Thomasa Manna". Njemačku književnost predavao je u Zagrebu od 1957. pa do umirovljenja 1999. godine. U mirovinu je otišao kao dugogodišnji predstojnik Katedre za njemačku književnost, a postao je i professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu.
U brošuri koju je u povodu Žmegačeva devedesetog rođendana "svom najčitanijem autoru" objavila Matica Hrvatska, njemački znanstvenik Dieter Borchmeyer u tekstu "Filologija kao umjetnost fuge" dobro je istaknuo da je Žmegač "uomo universale i homme de lettres kozmpolitskoga kova" koji "utjelovljuje tip univerzalnoga znanstvenika kakav sve više nestaje u vremenima specijalističkog i institucionalno razgranatog znanstvenog rada". Taj hajdelberški profesor i bivši predsjednik Bavarske akademije umjetnosti, koji je sa Žmegačem surađivao na impresivnom projektu objave "Povijesti njemačke književnosti od 18. stoljeća do danas" zaključio je da je Žmegač u 20. stoljeću bio cijenjen zbog opusa na njemačkom jeziku te da je u tom razdoblju ponajprije njemački autor, dok se u 21. stoljeću odužio hrvatskom jeziku na kojem je ispisao reprezentativni broj važnih knjiga, između ostaloga i o povijesti europske glazbe. A to su knjige koje tek treba prevesti na njemački, za što Žmegač više jednostavno nije imao vremena.
I hrvatska akademkinja Dubravka Oraić Tolić u istoj je brošuri u tekstu "Majstor književne znanosti i esejističke kulturologije" istaknula da se Žmegač u desetak knjiga koje mu je objavila Matica hrvatska "suvereno prošetao kroz sva područja europske kulture od opće povijesti do filozofije, od književnosti i glazbe do svakodnevice i grafita na zidovima pothodnika". Akademkinja je zaključila da su za ta raskošna Matičina izdanja karakteristična "četiri tematska usmjerenja: grad kao duhovna destinacija, glazba kao fascinacija, njemačka kultura kao profesija i Europa kao opsesija". I naglasila da pred njegovim opusom stoji s pijetetom jer "takav opus ne postoji u hrvatskoj, a vjerujem, ni u svjetskoj humanistici" pa ga je duhovito i točno nazvala "opus magnum Žmegačianum".
A u tom opusu posebno mjesto zaslužuje, naravno, "Povijesna poetika romana", kao i "Krležini evropski obzori", "Književno stvaralaštvo i povijest društva" ili pak "Književnost i filozofija povijesti". Dubravka Oraić Tolić ističe i Žmegačevu ulogu u Zagrebačkoj stilističkoj školi kojoj se pridružio uz Miroslava Bekera, Stanka Lasića, Milivoja Solara i Krunoslava Pranjića. Viktor Žmegač dvadeset je godina uređivao časopis "Umjetnost riječi", te je više od deset godina bio predstojnik Zavoda za znanost o književnosti zagrebačkog Filozofskog fakulteta.
Paralelno uz pisanje monumentalnih knjiga za Maticu hrvatsku (koje su bile iznimno čitane i popularne pa je Žmegač jedan od najčešćih dobitnika pulske nagrade Kiklop), nalazio je vremena i za objavljivanje ležernijih esejističkih, ali i autobiografskih tekstova u zagrebačkom Profilu. U tom su nizu svoje brojne čitatelje nalazile knjige "SMS eseji", "Filozof igra nogomet", "Europski duh" i "Europa X 10", pa je sveučilišni profesor postao svojevrsna medijska zvijezda, našavši se i na naslovnim stranicama novogodišnjih izdanja hrvatskih magazina kao neupitni moralni i intelektualni autoritet nacije.
Zanimljivo, tu popularnost Žmegač nije uživao među svojim kolegama, članovima Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Tako je dvadeset godina bio tek dopisni član HAZU, i to u razredu za filologiju, da bi tek 2012. godine postao redovni član Akademije, ali u Razredu za književnost. Tim je izborom ipak izbjegnut skandal koji bi se dogodio da jednom od najvećih hrvatskih intelektualaca koji je cijeli radni vijek proveo u Zagrebu onemogućeno da postane redovni član najviše hrvatske znanstvene i umjetničke institucije, o čemu su mediji godinama pisali kao o neobjašnjivom misteriju i sramoti za hrvatske akademike. Ipak, 2012. HAZU je oprao svoj obraz, i to još na vrijeme, premda je poslije donijela pravila prema kojima ljudi stariji od sedamdeset godina ne mogu biti predlagani za redovno članstvo.
"Kao čovjek bio je jednostavan i skroman, odgovoran i discipliniran, u životnim potrebama gotovo asket. No kod znanstvenih i stručnih ciljeva što ih je pred sebe postavljao nije poznavao granica. Ionako visoko postavljenu letvicu redovito bi obilato prebacivao", napisala je u telegramu sućuti Žmegačevoj obitelji ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek, naglasivši da iza akademika ostaje golema praznina koju ćemo pokušati popuniti sjećanjem na njegova sjajna djela, brilijantna predavanja i javne nastupe.
A i aktualni je predsjednik Matice hrvatske Miro Gavran u ime te ustanove izjavio da je akademik Žmegač trajno zadužio Maticu u kojoj je objavio jedanaest knjiga, te nagovijestio i novu knjigu koju je akademik Žmegač pisao ove godine, a koju će Matica sa zahvalnošću objaviti. I akademik Stjepan Damjanović i bivši predsjednik Matice hrvatske rekli su da je Žmegač i svojim knjigama i tekstovima u Vijencu, ali i javnim nastupima davao podršku "onom poslanju Matice hrvatske koje možemo opisati izrazom 'uvijek rodoljubna i nikad nacionalistička Matica".
A akademkinja Dubravka Oraić Tolić, dugogodišnja Žmegačeva suradnica, bila je emotivna: "Profesor Žmegač bio mi je cjeloživotni duhovni mentor i nedostižni uzor. Prije desetak dana trebala sam s izaslanstvom Matice hrvatske posjetiti našega najdražega autora, ali je susret odgođen za jesen. Dragi Viktore, nećemo se vidjeti na jesen, ali ćemo se uvijek susretati u vječnosti tvojih ideja i duhovnoj raskoši tvojih knjiga...".
Predlažem da mu se podigne spomenik i da se jednom od zagrebačkih najljepših trgova nadjene njegovo ime te da se čim prije, po mogućnosti do Interlibera, tiskaju njegova sabrana djela na hrvatskom i njemačkom jeziku.