Prije početka zagrebačke premijere glazbeno-scenskog djela “Kein Licht”, intendantica Dubravka Vrgoč održala je kratak govor u kojem je istaknula važnost sudjelovanja Zagreba u takvoj europskoj koprodukciji, nagrađenoj već u fazi projekta velikom nagradom Fedora.
Tako smo svi mi, koji smo te kišne večeri došli u kazalište, zapravo čuli poruku namijenjenu onima koji ni u jedno kazalište, pa tako ni u HNK, uglavnom ne dolaze, ali ih to ne priječi da kritiziraju njegovo vodstvo, repertoar, plakate, politička opredjeljenja umjetnika i štošta drugo. Šest i pol desetljeća nakon prvog Muzičkog biennala, Zagreb je, izgleda, mjesto u kojem je potrebno javno se opravdavati zbog uvrštavanja jednog suvremenog, modernog djela na repertoar, koje nije ni Verdi, ni Puccini, a ni Hatze.
Što možemo očekivati večeras?”, odmah na ulazu u kazalište upitao me poznanik, inače redoviti posjetitelj opera u HNK. “Nemam pojma, u tome i jest čar i uzbuđenje”, odgovorio sam, premda sam već bio dobro informiran o estetici francuskog skladatelja Philippea Manouryja. Druga me je pak kolegica, čim je predstava završila, presrela pitanjem: “I, što kažeš?” Napokon sam naučio odgovarati protupitanjem: “A što TI kažeš?” Svoje duboko nezadovoljstvo predstavom i bijes iskazala je riječima: “Da sam željela da mi netko popuje, otišla bih u crkvu”. Glavno da nije ostala ravnodušna, kao što znamo biti kada suvremena djela otrpimo kao nužno zlo i danak napredovanju umjetnosti u nepoznatom smjeru.
Smjer kojim ide “Kein Licht”, baš kao i tekst Elfriede Jelinek, ipak je jasan. To je edukacija i agitacija o prirodi, ekologiji, pohlepi, atomskoj i električnoj energiji, katastrofama, o nama samima. “Krivnja leži svuda oko nas, tko će je podignuti i preuzeti na sebe?”, pita se Jelinek rugajući se korporacijama, kapitalu, Nijemcima koji zatvore svoje pa kupuju struju iz francuskih nuklearnih elektrana. Ruga se i svima nama koji smo izgubljeni čim nam se ugasi pametni telefon. Ima tu sjajnih i poticajnih misli, ali doista i moralizirajućeg “popovanja”. Edukacijom se bavi i skladatelj objašnjavajući samu formu koju je lucidno nazvao “Thinkspiel”, kao i ulogu računala u skladateljskoj tehnici.
Čitav njemačko-francusko-hrvatski ansambl, pod vodstvom dirigenta Juliena Leroya, a u režiji Nicolasa Stemanna, bio je visoko profesionalan i uvjerljiv u vlastitoj uvjerenosti u projekt. Vidjeli smo efektnu inscenaciju pravog radioaktivnog cunamija, ironičnu meditaciju o Trumpu, a i čuli cirkuski virtuozan, ali i čudesno dojmljiv “pjevački” nastup psa Cheekyja. Prizor u kojem žene oplakuju napuštene životinje, dok pas zavija svoj rekvijem čovječanstvu za mene je bio jedan od dva vrhunca predstave.
Za drugi je zaslužna dama iz publike, inače veteranka HNK. U trenutku kada predstava simulira nestanak struje na čitavom svijetu, uz vapaje “Kein Licht”, gospođa je prokazala svu krhkost kazališne iluzije dignuvši u zrak svoj svjetleći mobitel uz povik: “Ich habe Licht!”.
