Kada bi orkestar Opere splitskog HNK svirao i zbor pjevao onako kako je na svim razinama uštimana politika, nesposobna da se dogovori oko novog intendanta tog kazališta, to bi bila neslušljiva buka i galama. No, u glazbi su kriteriji i ključevi odavno zadani, a kao i drugdje u raštimanoj državi, tako se i u Splitu umjetnički posao radi odgovorno, savjesno i s ljubavlju.
Zato su prošle subote, kada je i HNK Hajduk napokon nekog uspio pobijediti, i orkestar i zbor pod dirigentskim vodstvom splitskog maestra Harija Zlodrea, briljirali te skupa sa solistima razveselili općinstvo izvrsnom premijerom Verdijeva "Trubadura".
Premda praksu razmjene predstava među hrvatskim opernim kućama i inače valja podržati i pozdraviti, osobito s obzirom na nagomilane dugove bilo je pametno i racionalno prenijeti na splitsku pozornicu produkciju osječkog HNK. Utoliko više što što se radi u uspješnoj predstavi u kojoj je režija Roberta Boškovića, potpomognuta osobito dovitljivom scenografijom Vesne Režić, uz 3D mapping, holograme i projekcije Mateja Bodrušića te primjerene kostime Duške Nešić Dražić, od kompliciranog libreta učinila vrlo prohodnu priču. Splitski doprinos bila je i koreografija Igora Kirova te, ono što je u "Trubaduru" najvažnije, pjevačka postava.
Nije, doduše, bilo baš raspamećenog oduševljenja pojedinim arijama koje pružaju mogućnost pjevačima da doista dignut gledalište na noge, ali sve u svemu i u skladu s mogućnostima čuli smo vrlo solidno ispjevane role. Daniela Schillaci i Ivan Momirov kao Leonora i Manrico opravdali su ponovni poziv u Split, a mladi slovenski bariton u ulozi grofa Lune ima potencijala, premda ima još dosta posla oko slobodnijeg emitiranja glasa.
Splitski nacionalni prvak Ivica Čikeš bio je suvereni Ferrando. Ono naročito dobro u predstavi je postavljanje u središte uloge po kojoj je i sam Verdi u jednom trenutku namjeravao nazvati čitavu operu, a splitska prvakinja Terezija Kusanović je u toj roli ciganke Azucene ostvarila zasigurno jedan od svojih najboljih i najdojmljivih nastupa.
