Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Glazba

Nikad neću zaboraviti prvi koncert bez publike. Grlo mi se steglo, došlo mi je da plačem

Šef dirigent Simfonijskog orkestra HRT-a, veliki talijanski glazbenik violončelist Enrico Dindo posvetio je koncert u Majstorskom ciklusu HRT-a zdravstvenim djelatnicima.
01. travnja 2021. u 11:50 0 komentara 156 prikaza
Pogledajte galeriju 1/6

U Zagrebu već šestu godinu kao šef dirigent Simfonijskog orkestra HRT-a djeluje veliki talijanski glazbenik, iskusni, cijenjeni i traženi internacionalac Enrico Dindo. Međutim, on karijeru nije počeo kao dirigent, nego kao violončelist pa je zagrebačka publika dobila i dodatni privilegij uživati i u njegovim sjajnim solističkim nastupima uz orkestar koji vodi. Stoga je Enrico Dindo svakom poznavatelju hrvatske i zagrebačke glazbene povijesti svojevrsno utjelovljenje svog velikog učitelja Antonija Janigra, koji je također surađivao s radioorkestrom i kao dirigent i koji je ostavio velik i dubok trag i kao utemeljitelj Zagrebačkih solista. Dindo je svojedobno, još kao mladi student, najprije prisluškivao Janigrove satove na konzervatoriju, da bi ga ovaj kasnije, kad ga je napokon čuo, pozvao u svoju klasu u Salzburg, skupa s nizom drugih danas ponajboljih svjetskih violončelista.

Ravnatelj Moderne galerije Branko Franceschi. Photo: Sandra Simunovic/PIXSELL odluka vlade Moderna galerija mijenja ime u Nacionalni muzej moderne umjetnosti

S maestrom Dindom razgovarao sam u četvrtak, uoči njegova koncerta u Majstorskom ciklusu HRT-a koji se, umjesto u Lisinskom, još uvijek zatvorenom zbog posljedica potresa, održao u Laubi, bez publike, uz izravni televizijski prijenos na HRT-u. Na programu, s kojim bi simfoničari i Dindo inače, da nije korone, gostovali i u Milanu, bila je Beethovenova uvertira Koriolan, Mozartov 27. klavirski koncert sa sjajnim mladim hrvatskim pijanistom Ivanom Krpanom te Simfonija u C-duru Julija Bajamontija, ranoklasičnog hrvatskog skladatelja talijanskog porijekla. Činjenicu da je Bajamonti ujedno bio i liječnik maestro Dindo je iskoristio i za posvetu ovog koncerta svim požrtvovnim zdravstvenim djelatnicima, a glavna tema našeg razgovora bio je život glazbenika u doba pandemije.

 

Maestro Dindo, kako se osjećate u Laubi?

Jako mi se sviđa ta lokacija, prostor je vrlo nadahnjujući jer se tamo osjećam okružen umjetnošću, akustika je vrlo lijepa za orkestar, pa čak i za komornu glazbu, u što sam se nekoliko puta uvjerio kao slušatelj u publici. Naravno, za nas predstavlja problem to što zbog sigurnosti i epidemioloških mjera glazbenici orkestra moraju svirati na distanci jedni od drugih, a povrh svega tu je i veliki zid od pleksiglasa kojim je orkestar presječen na dva dijela, na gudače i puhače. To je zato što gudači sviraju s maskama, što puhači, naravno, ne mogu pa smo ih morali razdvojiti tom zaštitnom pregradom. Za nas je to priličan problem koji smo riješili tako što smo među glazbenike postavili zvučnike da se bolje međusobno čuju. To je komplicirano, ali to je način da se i dalje svira u ovom razdoblju koje je za sve vrlo posebno i neobično, a za umjetnost na poseban način.

A za vas osobno?

Moj radni i životni tempo se u jednom danu prošle godine drastično promijenio. Odjednom sam imao deset puta više vremena na raspolaganju. Do tada je bilo nezamislivo da se ujutro probudim i počnem razmišljati i odlučivati što bih danas želio raditi. U početku je to, zapravo, bilo fantastično. Ali nakon nekoliko mjeseci postalo je teško bez ispunjavanje glavne i konačne svrhe našeg posla, a to su koncerti pred publikom, dijeljenje radosti muziciranja s drugim ljudima. Imao sam već mnogo koncerata bez publike i svaki put kad glazba stane, kad prestanemo svirati i oko nas se ništa ne dogodi, osjećamo se jako loše. Kao na sprovodu. Kad sviramo, mi smo usred rijeke energije koju s nekim želimo podijeliti. A onda, umjesto bilo kakvog odjeka, nastupi ta strašna tišina. Nikad neću zaboraviti kraj prvog takvog koncerta bez publike. Grlo mi se steglo kao da se davim i došlo mi je da plačem. Grozno. Kada dirigiram, ja u prvom redu svoju vlastitu energiju dijelim s glazbenicima ispred sebe. Ali, znajući da nema nikoga iza mojih leđa, osjećam se na kraju kao komad izgužvanog papira.

Koliko se takvi koncerti razlikuju od snimanja u studiju?

To je nešto drugo jer snimanju pristupate na drugačiji način. Kada znam da je tamo negdje iza stakla neki čovjek koji pritisne dugme za snimanje i da mi znak da počnem, a ispred mene je mikrofon, ja se također osjećam nelagodno. To nije moja dimenzija. Ali ovo je drugačije iskustvo kada se svi obučemo u koncertna odijela i kada su tu svi drugi elementi koncertnog rituala, a nema onih kojima je sve to namijenjeno, publike.

 | Autor :

Kako se osjećate kada se morate nakloniti kameri umjesto publici?

Tu su dva elementa. Jedan je moj osjećaj koji mi govori da to ne želim napraviti. Jučer sam baš pokušao zamoliti ljude iz produkcije da me ne tjeraju da to učinim. Meni bi se sviđalo da na kraju samo završimo s glazbom i ostanemo nepomični dok ne potonemo u tamu. Ali drugi je element to što se mi nadamo da je mnogo ljudi tamo negdje drugdje, koji nas slušaju. Zato sebi postavljam pitanje kako da s tim ljudima uspostavim neki odnos i pitam se bi li možda njima bilo lijepo da im na početku barem kažem “dobra večer” i “doviđenja” na kraju. Tu sam u sukobu sam sa sobom. Ja se osjećam loše u toj tišini, dok izlazeći na pozornicu čujem svaki svoj korak i svaki šušanj iz orkestra, kao i kad na kraju čujem slabašne glasove iz orkestra, čak i kad govore “bravo”. Ali u isto vrijeme ljudi žele dijeliti tu radost.

Kako vam, u odnosu na praznu dvoranu, izgledaju koncerti s vrlo malo publike u velikim dvoranama?

Svaka zemlja za sebe odlučuje o postotku ljudi koji mogu prisustvovati koncertima, ali odgovor na ovo vaše pitanje je jednostavan i jasan: bolje itko nego nitko.

Jeste li razgovarali s upravom HRT-a čije su mjere još rigoroznije od onih općih pa uopće ne dopuštaju ni ono malo publike na koncertima u svojoj produkciji?

To nije moj dio posla i mogu samo reći da se svi mi nadamo što prije vratiti u normalno stanje prije pandemije. Poštujem sve koji moraju donositi mjere, držim ih se i čekam da sve prođe.

Kako se u ovoj situaciji mijenja raspoloženje samih glazbenika u ansamblima i razlikuje li se to od orkestra do orkestra?

Mislim da posvuda vlada sličan osjećaj, a u najgoroj su situaciji mladi glazbenici na početku svojih karijera koji već ionako imaju poteškoća u pronalaženju posla i stjecanju iskustva, a sada im je još gore. U isto vrijeme moram reći da većina ljudi koji su u sličnoj situaciji kao i ja svi uglavnom isto govore o tome kako su im dani odjednom postali predugački. Prije se ne bi moglo dogoditi da pogledate na sat i kažete sami sebi “tek su tri sata popodne, što ću sad raditi do kraja dana”. A to je pozitivan dio ove priče.

 | Autor :

Kakva je ranije bila vaša rutina i koliko vam je ostajalo slobodnog vremena uz vašu dvostruku intenzivnu dirigentsku i solističku karijeru?

To je posao koji vas stalno tjera dalje i u kojem je sve daleko unaprijed planirano. Tom načinu života ne želim se vratiti. Sve više cijenim ovaj novi tempo koji mi dopušta, kao što je i prirodno, da se dulje zadržim na studiji jedne kompozicije prije nego što prijeđem na drugu. Kao što je potrebno imati i vrijeme da se pročita neka knjiga. Taj užitak u vremenu za čitanje jedan je od najvećih dobitaka za mene u ovim uvjetima, kao i u vremenu provedenom s mojom suprugom i sinom. Možda sam napokon otkrio kako zapravo želim živjeti svoj život. Naravno, najprije želim da sve ovo prođe, da možemo ići kamo želimo, prestati nositi maske, rukovati se i grliti s ljudima... Grljenje mi jako nedostaje!

Koliko se ljudi mijenjaju zbog same činjenice da se moraju odreći takvih običaja i navika, koji su dio naše kulture, civilizacije i mentaliteta?

Mislim da se mogu puno promijeniti, ali također nije na meni da o tome previše razmišljam. Meni je, naravno, mnogo lakše nego mnogim drugima prilagoditi se ovom načinu životu i rada s manje posla, što znači i manje novca, jer sam posljednjih 25 godina imao sreću da mnogo nastupam i zaradim i ne moram se sada brinuti o preživljavanju. Ne prođe nijedan dan a da sam sebe ne podsjetim kolika je to sreća i privilegij. Ubuduće želim organizirati vrijeme tako da svoj život živim mnogo dublje. Naravno, glazba ostaje važan dio mog života, makar možda ne baš toliko najvažniji kao do sada.

Odjednom više niste mogli putovati i raditi s orkestrima, ali vaše violončelo uvijek je s vama. Kako je sve ovo utjecalo na vaš odnos s vašim instrumentom?

Nikada nisam toliko vježbao još od vremena kada sam bio student i to je fantastično. Neposredno nakon prvog zatvaranja u ožujku prošle godine moja prva reakcija bila je briga za zdravlje mojih najbližih. Kada smo vidjeli da smo svi dobro, počelo je uživanje u slobodnom vremenu. A onda mi se nakon nekog vremena učinilo da čujem glas koji me zove: “Enricooo, Enricoooo, gdje si?” Bio je to glas mog violončela. Počeo sam vježbati, ali pitanje je bilo što da vježbam kada su svi koncerti ionako otkazani. Onda sam shvatio da napokon mogu potpuno sam odlučiti što ću svirati. Tako sam počeo učiti kompozicije na kojima sam davno bio odlučio raditi, ali za koje nikada nije bilo vremena, poput sonata za violončelo Weinberga ili Ysayea. Kada sam nakon ljeta mogao održati nekoliko solističkih koncerata, svirao sam baš te skladbe kao svojevrsni “soundtrack” mog života usred pandemije.

Gdje vam je dom?

U Luganu gdje od 2013. predajem na tamošnjem konzervatoriju. U početku je škola bila zatvorena, ali sada se već sve vratilo u normalu s nastavom na daljinu s čim također namjeravam nastaviti. S dobrom opremom, dobrim mikrofonom i pravom platformom ta se nastava sada može sasvim dobro izvoditi.

 | Autor :

U nastavi vam ne nedostaje toliko fizička prisutnost studenata?

Da budem jasan, ništa iz stvarnosti nije uopće usporedivo s virtualnim. To je polazna činjenica. Ali s pravom tehnologijom se možemo i moramo približiti što je više moguće normalnim uvjetima. Problem je kada vam ograničena tehnologija odreže veliki dio raspona zvuka koji ima violončelo i kada vam mikrofon “popravlja” dinamiku tako da piano pojačava, a forte utišava. Tako je bilo u početku kada smo prve satove na daljinu imali preko Skypea.

Koristite li sada neku platformu koja je razvijena baš u tu svrhu?

Možda će se ovo shvatiti kao reklama, ali zadovoljstvo mi je preporučiti platformu uwMeeting u čijem sam razvoju i sam sudjelovao tako da sam je među prvima testirao i pomagao svojim savjetima.

Tko je razvio tu platformu?

Ubaldo Ponzio, moj kolega s konzervatorija, kontrabasist, koji je već prije dvadeset godina odlučio baviti se tehnologijom i kompjutorima i koji mi je već tada govorio kako sanja o tome da nastavu održava iz svog doma. A sada je to postala stvarnost. To i meni olakšava život jer svoju opremu za nastavu imam sa sobom, gdje god bio, ali to je isto tako dobro i za studente koji na taj način mogu uštedjeti mnogo novca koji bi inače morali potrošiti na putovanja i na smještaj.

Glazbena umjetnost spada među djelatnosti naročito pogođene epidemiološkim mjerama. Osjećate li možda da umjetnicima u toj situaciji predstoji još i borba da ponovo uvjere društva i države u kojima djeluju u važnost i neophodnost umjetnosti?

Svaki pojedini glazbenik i umjetnik općenito se sada mnogo više bori ne više za budućnost nego za sadašnjost. Teško je naći ljude na drugoj strani koji razumiju tu potrebu ljudskog bića za umjetnošću koja nam je u ovako teškom vremenu još potrebnija. Političari moraju odlučivati o raspodjeli novca onima koji su ostali bez mogućnosti zarade i ja sam sretan što nisam u njihovoj koži i što ne moram donositi tako teške odluke. Baš danas sam u talijanskim novinama čitao članak o Flynnovu efektu. James Flynn bio je znanstvenik s Novog Zelanda koji je nakon Drugog svjetskog rata započeo veliki projekt mjerenja i praćenja kvocijenta inteligencije globalnog stanovništva. Ta su mjerenja pokazala da IQ konstantno raste, sve dok sedamdesetih godina nije počeo stagnirati, da bi nakon 2000. godine počeo pad koji i dalje traje. Za mene je to dio odgovora na vaše pitanje, jer tako nešto mora biti povezano s općom razinom obrazovanja. Teško mi je to priznati, ali ja sve češće pred sobom imam ljude, čak i na pozicijama direktora kulturnih ustanova, na čijem licu vidim da uopće ne razumiju o čemu im govorim i koji su očito na svoje položaje postavljeni zbog nekih drugih, a ne umjetničkih razloga. Često se pitam kako se uopće usuđuju baviti poslom za koji očito nisu kvalificirani. Ali, što možemo, bez obzira na sve slabije obrazovanje, i takve se ljude, koje često ne morate dugo proučavati da biste shvatili koliko su glupi, mora nekamo postaviti i negdje zaposliti, uključujući i najviše političke funkcije. A to je sve veći problem za kulturu.

Kako biste rezimirali svoju dugu glazbeničku karijeru, uključujući i ovih već šest godina na mjestu šefa dirigenta Simfonijskog orkestra HRT-a?

Ja sam u prvom redu glazbenik, violončelist i osobito divno iskustvo sam imao kao član orkestra milanske Scale gdje sam svirao pod vodstvom mnogih velikih dirigenata i surađivao s mnogim velikim glazbenicima. To je bila fantastična škola, kao i divna iskustva koja sam imao kao solist. Naravno, to nije od mene učinilo dirigenta, ali u isto vrijeme je moju torbu napunilo s mnogo dragocjenog znanja i iskustava. U jednom trenutku osjetio sam potrebu da se dalje razvijam i na drugi način dijelim s drugima to iskustvo.

Ivo Goldstein Desnica je danas jača nego nakon Oluje, a kult Franje Tuđmana uopće se ne propituje

Je li u vašem okretanju dirigiranju postojala neka prekretnica, točka u kojoj ste donijeli takvu odluku?

Ne. To je jednostavno bio rezultat mog razvoja kao glazbenika. Počelo je kao šala s nekim prijateljima u Italiji, uz mnogo smijeha i piva. A kad su mi jednom predložili da dirigiram Beethovenovu Četvrtu simfoniju, odgurnuo sam pivo u stranu i rekao: “Hajdemo sada o tome ozbiljno razgovarati.” U tom sam trenutku shvatio da moram dublje proučiti i shvatiti što to doista znači biti dirigent. Imao sam već dosta godina i nisam kao opciju vidio da počnem odlaziti na majstorske tečajeve. Budući da sam već mnogo svirao komornu glazbu i pripremao mnoge ansamble, shvatio sam da je to dobar temelj, jer se s umnožavanjem dionica ništa bitno ne mijenja. Imao sam iskustvo kao glazbenik, mogao sam gudačima dati vrlo točne upute kako želim da nešto sviraju. Što se tiče drugih instrumenata, okrenuo sam se svojim brojnim prijateljima glazbenicima, počevši od svog brata koji je hornist. Principi koji važe za izvedbe, primjerice, Beethovenovih sonata za violončelo isti su u kreaciji glazbe i u djelima za orkestar. Mi glazbenici u orkestru vrlo dobro čujemo što se zbiva, tko odsvira nešto pogrešno ili nedovoljno dobro. A s pozicije dirigenta pregled je još puno bolji nego s mjesta prvog violončela. I tako sam kao dirigent nastavio dijeliti svoje iskustvo, svoje shvaćanje i osjećaj za glazbu. Dirigentov posao je organizacija glazbenog materijala. Kada dođete na prvu probu u ponedjeljak, vi već imate u svojoj glavi neku idealnu sliku kako želite da glazba u četvrtak zvuči na koncertu. Ali bilo bi sasvim pogrešno uopće pomisliti da je taj utopijski idealan zvuk u vašoj glavi moguće i ostvariti. Na prvoj probi vi morate ustanoviti koja je to najviša razina koju od svakog pojedinog glazbenika i čitavog orkestra možete očekivati do koncerta, kao i način na koji ćete postepeno kroz probe dosegnuti tu razinu. Nakon svih ovih godina mogu zaključiti da je dirigirati orkestrom zapravo vrlo lako. Ali postati veliki dirigent je već nešto drugo, mnogo, mnogo teže. Naravno, orkestar prepoznaje razinu pripremljenosti dirigenta i upućenosti u partituru. Maazel je bio nevjerojatan. Nikada neću zaboraviti pokuse s njim za “Posvećenje proljeća” Stravinskog. Sve je radio napamet, svaku notu svake dionice, svaki broj takta imao je u glavi. Pa onda Abbado, Muti, Giulini... Giulinijeve geste gotovo su sve bile gotovo iritantno jednake, ali glazba koju je stvarao, ta čarolija, ta raznolikost, to je bilo nešto predivno i neobjašnjivo.

Ima li svaki orkestar svoj vlastiti karakter?

Apsolutno.

Kako biste onda opisali karakter svog zagrebačkog Simfonijskog orkestra HRT-a?

To je orkestar sastavljen od mnogo dobrih ljudi, unutar kojeg postoje mnoge grupe koje se i izvan svog posla međusobno druže, odlaze na pizzu ili piće, zajedno gledaju utakmice hrvatske reprezentacije i općenito se dobro slažu. Ali to nije obavezno. U orkestru Scale imao sam dosta dobrih prijatelja, ali isto tako je bilo i ljudi koje je bilo bolje ne poznavati izvan kazališta. I to je isto u redu, mi smo i dalje dobro zajedno muzicirali. To su sjajni profesionalci koji se nakon probe i koncerta raziđu kao da se ne poznaju. S druge strane, prijateljska bliskost među glazbenicima je dobra, ali se u tome može i pretjerati pa dirigent nekada mora i podviknuti, prekinuti brbljanje i vratiti sve na posao. Ipak, taj prijateljski način meni je osobno draži, to je način na koji se svira komorna glazba u manjim sastavima. U tom smislu za mene je i najveća Mahlerova simfonija komorna glazba.

Zbog okolnosti koje su se nametnule kao glavna tema, pitat ću vas na samom kraju ono što glazbenike obično pitam na početku. Sjećate li se trenutka kada vas je prvi put u životu stvarno dirnula glazba i kada ste odlučili postati glazbenik?

Rekao bih da se to dogodilo prilično kasno jer sam rođen u glazbeničkoj obitelji.

glazbeni veteran Nezaustavljivi Neil Young objavio dva povijesna koncerta i filma

Tko je sve bio glazbenik?

Svi! Majka i otac su bili pjevači, sestra je svirala violu, brat francuski rog, bratić klavir, ujak je bio bariton u Areni u Veroni... zaista svi, tako da je od mojih prvih koraka bilo sasvim prirodno da i ja postanem glazbenik. Glazba je bila u našoj kući prije mene. Kad mi je bilo šest-sedam godina, moj otac je odlučio da ću svirati violončelo. Roditelji su pjevali u zboru RAI-ja u Torinu i prijatelj im je u to vrijeme bio prvi violončelist Simfonijskog orkestra RAI-ja. Jednom kad je bio kod nas na ručku uzeo je moju ruku i rekao: o, pa ovo je ruka čelista, on mora svirati violončelo! Mislim da tada još nisam imao ni šest godina i nisam pojma o čemu govori, ali moj otac je smjesta donio odluku s kojom ja baš i nisam bio presretan, pa smo se na početku i malo svađali oko toga. Onda je on u jednom trenutku rekao: “U redu, kad nećeš učiti solfeggio, onda nećeš ni svirati.” I oduzeo mi je violončelo. Moja je prva reakcija bila “hura, pobijedio sam”. Ali nakon nekog vremena ta moja velika igračka mi je počela nedostajati i počeo sam moljakati oca da mi je vrati. Počeo sam ozbiljnije raditi i kasnije je sve išlo dalje svojim tokom. Ali dobro se sjećam dana kada je moja sestra u našoj kući imala probu s gudačkim kvartetom. Imao sam tada desetak godina. Bilo mi je zanimljivo slušati ih, a u pauzi me je violončelist Giulio Arpinati, koji će mi kasnije postati veliki prijatelj, pozvao da uzmem u ruke njegov instrument. U to su došli i ostali i ja sam s njima odsvirao nekoliko taktova nekog Mozartova kvarteta. To je bilo čudesno i tog trenutka sam se zaljubio u komornu glazbu i odlučio da je to ono što želim raditi čitav život. I zato uvijek, čitav život, nalazim vremena za komorno muziciranje u kojem se najbolje radost glazbe dijeli s drugima, a to je smisao i temelj života glazbenika.

poginulo 298 ljudi
Snimke dokazuju da su MH17 srušili separatisti u Ukrajini: ‘Kamo da odvezemo tu krasoticu?’
d
PROLJETNI NATJEČAJ
Najnoviji trend – Pastelno proljeće
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.