Jedna od najočekivanijih projekcija Pula film festivala svakako je bio “Dnevnik Diane Budisavljević”, puno desetljeće pripremana dokumentarno-igrana priča o junaštvu običnih, ali ipak iznimnih građana u nenormalnim uvjetima Drugog svjetskog rata.
Nađena i snimka iz Jasenovca
Diana Budisavljević, Austrijanka udana za uglednog zagrebačkog liječnika, žena za čiju se sudbinu godinama nije znalo, sa svojim je suradnicima iz ustaških logora spasila deset tisuća uglavnom pravoslavne djece. U režiji Dane Budisavljević na filmskom platnu utjelovila ju je Alma Prica, moćna i samozatajna glumica koja je svojim odlikama neobično nalik samoj Diani, ili barem onome što se o njoj danas može zaključiti. U Puli se nije pojavila, ali nam je poslala emotivno pismo.
“Postoje ljudi kao što su Diana Budisavljević i njezini suradnici, kao i brojni građani koji su pomagali u akciji spašavanja i udomljavanja te djece. Oni su bili razlog i smisao naše filmske akcije. Sve dok postoji čin dobrote i humanosti, postoji nada u ovaj svijet. I kako reče jedan pjesnik, ako već nema raja, moramo se barem boriti protiv pakla”, poručila je velika glumica-
Među još uvijek potresenim gledateljima okupljenima na prvoj pulskoj projekciji “Dnevnika Diane Budisavljević” snažno su odjeknule njezine riječi, jer ono što smo vidjeli u kinu zaista je bio koncentrat pakla. Prije svega se to odnosi na jezive dokumentarne snimke umiruće djece, koje je filmska ekipa pronašla u Jugoslavenskoj kinoteci. A tu se dogodila i mala senzacija jer filmaši su pronašli i zaboravljenu snimku Dianina dolaska u Jasenovac!
– Kada je u ljeto 1942. godine Diana Budisavljević bila u logoru, snimao se propagandni Hrvatski slikopis o djelovanju Crvenog križa. Građanima su te snimke prikazane na Trgu bana Jelačića, s tezom da država u Jasenovcu i Staroj Gradišci spašava djecu partizansko-četničkih bandi koja su ostala napuštena nakon ofenzive na Kozari. Međutim, ljudi koji su bili u logoru nisu izdržali da ne snime i užase koji su se tamo događali. Na tim neobjavljenim snimkama vidjelo se stvarno stanje djece koja su čekala smrt, kao i jedan mali kadar Diane koja ih popisuje i priprema za transport na sigurno – kazao je povjesničar Silvestar Mileta, koji je prikupljao materijale za snimanje filma.
– Ovo je izrazito rijetka situacija u kojoj se susrećete s prvorazrednim povijesnim izvorom koji na poznat fenomen kozaračke djece baca sasvim novo svjetlo. A velik je izazov kada dobijete materijal nalik telefonskom imeniku. Kako s popisa tisuća djece, od kojih su neka imala samo ime, a druga samo prezime, pronaći žive ljude? Ali pronašli smo ih, i to u Sloveniji, BiH, Srbiji, Hrvatskoj… Intervjuirali smo više od stotinu ljudi. Oni nisu mogli pomoći u sjećanjima na Dianu Budisavljević, ali su se sjećali odlaska u logor, boravka u prihvatilištima, da je tamo postojala akcija spašavanja koje su oni bili tek marginalno svjesni. Pronašli smo i djecu suradnika Diane Budisavljević, a pročešljali smo i 25 arhivskih i muzejskih institucija u Hrvatskoj i inozemstvu – rekao je Silvestar Mileta o filmsko-istraživačkom pothvatu koji je rijedak čak i u svjetskim okvirima.
– Mi ne radimo povijesne filmove jer je to Hrvatskoj preskupo, a ovo su stvari koje se rade s hollywoodskim budžetima, u kojima bi glavne scene uključivale tisuće izgladnjele djece, transporte vlakovima… Shvatili smo da samo igrano-dokumentarnim hibridom možemo spojiti Dianu i djecu koju je povijest razdvojila – rekla nam je redateljica Dana Budisavljević, koja je zaista iznimnom vještinom ispreplela potresne arhivske materijale, emotivne dokumentarne snimke četvero preživjelih te funkcionalne igrane rekonstrukcije.
Dnevnike uvrstiti u lektiru
Pritom je zanimljivo da uopće nije planirala snimati povijesnu dramu, sve dok joj sličnost imena nije donijela priču o njezinoj dalekoj rođakinji Diani.
– Kad su Dianini dnevnici objavljeni, ravnateljica Spomen-područja Jasenovac pitala me jesmo li nekako povezane. I tada sam prvi put saznala za postojanje Diane Budisavljević. Njezinoj unuci koja je sačuvala i na koncu objavila njezine dnevnike trebale su godine da razumije zašto Diana o tome nikada nije pričala. Zamislite da nađete tako opsežno, važno djelo o kojem svijet baš ništa ne zna! Pripreme za objavu tih dnevnika nažalost su koincidirale s novim ratom na našim prostorima, u vrijeme u kojem mnoge nije zanimala priča o humanizmu i spašavanju pravoslavaca iz ustaških logora – rekla nam je Dana Budisavljević, koja vjeruje da ni sama Diana nije željela da joj se dižu spomenici, pa zbog toga u dnevniku nije pisala o svojim mislima, strahovima, ničemu na temelju čega bi se od nje mogla graditi heroina. Od Diane kao osobe ostala je samo jedna fotografija prikazana na naslovnici dnevnika. Glumica Urša Raukar smatra da je njenu priču ipak bilo prevažno spasiti od zaborava.
– Usporedbe sa Schindlerovom listom su neminovne iako je Schindlerova lista nastala u okruženju u kojem su stvari vezane za Drugi svjetski rat neupitne. Povijesni događaji iz vremena NDH, međutim, danas su iznova upitni. Prekrajanje povijesti odražava se i na našu sadašnjost. Zato su ovakvi filmovi važni, da nam pokažu da se moramo boriti protiv mržnje, dati ruku slabijima i imati snage biti ljudi – rekla je Urša Raukar istaknuvši kako bi Dnevnik Diane Budisavljević trebao postati dijelom obveznog popisa lektire za svu djecu koja žive u Hrvatskoj.
Prema pricama svjedoka tog vremena spasila je preko 25 tisuca djece samo iz Potkozarskih sela.