Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 4
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
Bruno Langer:

Najveći su neprijatelji rocka bili Hrvati jer su imali komisiju za šund, pa su ploče bile skuplje

Bruno Langer
Foto: Privatna arhiva/ PIXSELL
1/10
03.06.2019.
u 22:15

Legendarni roker o novoj mladosti Atomskog skloništa, Titu, Uljaniku, Puli, IDS-u

Razgovor koji čitate ima zajamčeno barem jedno “naj”. Najkišovitiji. Padalo je cijelo vrijeme, od Zagreba do Pule i Medulina. Pa natrag. Bez prestanka. Trebalo je potražiti sklonište. I pronašli smo ono najbolje. Atomsko sklonište. Svako toliko je odavde ili odande dolazila neka obavijest da kultni pulski rock-bend negdje svira, a Brune Langera i tako već neko vrijeme nije bilo u medijima. Barem ne na neki konkretan način, kao veliki intervju ili nešto slično. Frontman Atomskog skloništa osoba je neobično bogata života, jedna od onih koja je problematična za novinara na zadatku. Jer, teško je pronaći nešto što ga već netko nije pitao.

– Ovdje je poplava. Najbolje je da odemo mojem prijatelju u Medulin. Tamo možemo na miru sjesti, nešto pojesti i porazgovarati. Bit ću u jednom starom crnom Mercedesu, imat ću upaljena četiri žmigavca – rekao mi je Langer.

Crni Mercedes nije bilo koji. Jedan je to onih koji su se nekada vozili u Titovoj pratnji. Ne “kakav”, nego baš “koji”. Roker se vozi u Mercedesu koji je pratio Tita.

– Tako uvijek i kažem. Pitaju me gdje je sjedio on, gdje Jovanka. Ma nigdje! Ovo je jedan iz pratnje koji ga je pratio na njegovim putovanjima – iskreno će “atomac” o svojem prijevozu koji je neobičan kao što je bilo neobično Atomsko sklonište u doba kada se pojavilo, prije više od 40 godina.

Zašto ste se vratili na scenu? Nije valjda da vam je do novog Mercedesa!

Pa ja zapravo kontinuirano sviram od kada je Sergio preminuo 1987., s time da se kod nas ljudi često pitaju: “Zar oni još postoje?”. Ali mi smo bend koji jako puno svira, pogotovo u ljetnom periodu. Ima puno rock’n’roll festivala, sada smo baš došli iz Varaždina gdje smo na Drava Festu svirali sa Zvijezdama Renata Metessija, Neki to vole vruće i Lačnim Francom. Dan prije bili smo u Banjoj Luci na velikom i izuzetnom motofestu Kastel u centru grada gdje su bili Bare i Majke, Električni orgazam i mi. A prije toga u Kotoru. Iako mislim da rock’n’roll nije medijski zanimljiv, prisutnije su priče tipa “guza tjedna”, “guza mjeseca”, internet je sve sveo na neke guze.

Nije li pitanje je li naš rock u nekom trenutku prestao nuditi ono zanimljivo? Pa uvijek je bilo guza.

Zlatne godine rock’n’rolla bile su sredina 80-ih kada je to bio najjači žanr. Tko zna, možda je Partija odlučila da rock’n’roll postane dominantan ili se rock’n’roll nametnuo pa je to Partija prihvatila. Praktično smo bili ventil prema zapadu zbog kojeg se moglo reći da imamo jaku rock-scenu, da su ovdje slobode. I zbilja su bile ogromne slobode, i u tekstovima, nisu nam cenzurirali, pogotovo ne nama jer smo od prvog dana radili za slovenskog izdavača, diskografsku produkciju Radiotelevizije Slovenije. Problem je u cijelom svijetu. Danas mi se čini da je rock-bend nešto poput avangardnog jazza koliko je medijski zastupljen. Srećom, živim u Puli gdje neovisne radiopostaje sviraju rock’n’roll i čuje se električna gitara. Međutim, na nacionalnim ne.

Foto: Privatna arhiva/ PIXSELL

Da, ali radio je izgubio u borbi protiv YouTubea i ostalih modernih kanala. A i vi ste s lakoćom popunili svoj koncertni kalendar.

I to je točno. Mislim da je prvi problem u mladim bendovima kojima treba dati šansu, a nemaju je. A ima sjajnih mladih bendova. Atomsko sklonište je bend koji postoji od 1976., to je više od 40 godina. U cijelom prostoru bivše države ostalo je negdje desetak takvih bendova pa se, kada se sretnemo, pitamo “a što će biti kada mi riknemo!?”. Mladim bendovima jednostavno ne daju šansu. Lakše je igrati na nostalgiju.

Nije li možda problem u tekstovima? Atomsko sklonište imalo je i neke proročanske poput “Oni što dolaze za nama imat će i u WC-u, i u WC-u televiziju, sklapat će prijateljstva preko kućnog kompjutera”? Zbog nekih svojih tekstova bili ste i kritizirani.

Neke su pjesme bile zabranjivane za emitiranje. Brutalan tekst u pjesmi “Kinematograf našeg djetinjstva”, u kojoj je refren “Jedna mala kino sala”, ali onda ide “u tri dana tri junaka i ubistvo usred mraka, pretučeno deset baka, iskopano 15 raka”, zgrozio je drugove koji nisu dali da se to izvodi. Boško je smislio da na sceni budemo “pocijepani”, rekao je: “Pa ne možete na sceni izgledati kao Saša Zalepugin, kad pukne atomska bomba, onda smo svi u dronjcima!”. Ali to se nije svidjelo Istrankama i Istranima koji su nam govorili da Istru – sramotimo. Jer izgledamo kao da nemamo ni za hlače. A mi smo samo željeli izgledati postnuklearno.

Uskoro ćete u pulskoj Areni imati dva velika rasprodana koncerta jednog benda.

Foo Fightersi su moj omiljeni bend, oni su kraj svijeta. Čisti rock’n’roll, energija, ono na čemu sam rastao. Siloviti su, pratim ih na YouTubeu! Jedan sam od onih koji u deset navečer stavljam slušalice i buljim u ekran do dva, tri u noći pa idem spavati tek kad otkrijem nešto novo što mi se u svijetu sviđa. Poput Grete van Fleet, a moj omiljeni bend je Rival Sons s Jayem Buchananom, to je onaj zdravi, čisti rock’n’roll, jako ih volim.

Je li to rijetkost da netko svira taj originalni, čisti rock’n’roll?

Američki dečki vratili su se tim korijenima. Pa sam se korijenima vratio i ja, vratio Atomskom skloništu onaj zvuk iz vremena kada smo počeli. Kada smo već kod mladih kojima se ne daje šansa, mi smo je dali dvojici naših sugrađana koji su ušli u bend svaki s po 25 godina. I itekako to opravdali. Bubnjar je Eric Vojak, a Matija Dadić nije sin Saše Dadića, bubnjara iz originalne postave, nego mu je – unuk! Virtuoz na gitari, kao da sviram s Gužvanom. Vratili smo se tim korijenima i zato imamo jako puno poziva i ponuda, pogotovo s rock-festivala jer to sad opet zvuči kao nekada.

Jesmo li licemjerni, kritiziramo cajke, a onda pokraj nas prođe automobil sa spuštenim prozorima iz kojega sve trešti?

Problem je u tome da se nismo nikada riješili autocenzure koja je puno opasnija od cenzure. Zato sam i nazvao album “Mentalna higijena”. Samo su iz slovenske televizije pitali zašto smo tako nazvali album, a mi smo još odgovor davali u podrumu s rešetkama! Rekao sam da nam je Bog dao mozak, a mi smo u mozgu izgradili centar za autocenzuru zbog kojega nikada nećemo biti slobodni. Zato sam tako nazvao album. U Hrvatskoj je jedino Vikend imao hrabrosti objaviti tu moju izjavu. Bilo je medijskih sloboda, ali bio je taj problem autocenzure. I ona je sveprisutna i danas. Svirali smo prvi put u životu u Pregradi u kojoj imaju jednog mladog i pametnog gradonačelnika. Tamo nema cajki, samo rokeri sviraju. I tamo mi neki mladić dođe i govori mi da ih u školi uče da je Tito zabranjivao rock’n’roll. To vas u školi uče? Pa mi smo Titu svirali, ne izravno, ali na štafetama, recimo. Najveći su neprijatelji rocka u Jugoslaviji bili Hrvati jer su imali komisiju za šund zbog koje su rock’n’roll ploče bile skuplje 20 posto. Sve nas je proglašavala šundom. Mi nismo imali takav problem jer smo snimali u Sloveniji, ali oni u Hrvatskoj da. Jednom smo trebali nastupiti u dječjoj emisiji s “Treba imat’ dušu”. I urednik te emisije dođe mi i kaže: “Pa nemoj to, Bruno”. Pitam zašto. Pa znaš, kaže on, u startu spominješ da prizivaju duhove. Znaš li što je to, aveti prošlosti, ustaše… Ne smiješ trovati djecu! To je ta autocenzura. Tako je to funkcioniralo, nije jadan čovjek bio kriv.

Dobro, ali danas sasvim sigurno nema ni cenzure ni autocenzure pa opet ne slušamo previše rocka.

Svaka generacija ima pravo na svoju glazbu, pa čak i ako su to cajke. Nemam ništa protiv. Jer sam protiv bilo kakvih zabrana i kulturnih policija. Nismo mi bili daleko od kulturne revolucije, kod nas je bila sofisticirana kulturna revolucija. Mi smo svirali na terasi Uljanika i pojavi se nadležni partijski sekretar te vikne: “Na šišanje svi!”. Ma koje šišanje, čovječe, pa moramo imati dugu kosu. Na ulazu u rock-klub gdje smo svirali još kao Logaritmi stajalo je da je zabranjeno dolaziti u američkim kaubojskim hlačama što je bio jeans. Pa su im smetale trapezaste hlače Adriana Celentana. Sve im je smetalo! Komunistički juniori iz omladinskih komiteta bili su jako zatucani, no oni na vrhu bili su pametni pa su te sve ipak puštali i, što je najvažnije, počeli dovoditi rock’n’roll na štafete. Nešto na lokalne, nešto na savezne. Stavljali su nas na kraju, a nama je to bio izazov jer smo mogli svirati pred stotinu tisuća ljudi. Češki rokeri Plastic People završavali su zbog rocka u zatvoru, tako je bilo u stvarnom Istočnom bloku. I to su bili pravi rokeri, proganjani kao rani kršćani, zatvarani, a i dalje su grizli s tim gitarama. Jednom u Americi na međunarodnoj glazbenoj konferenciji održanoj negdje 1993., kada se komunizam još otvarao, rekao sam Amerikancima da se ne ljute, ali da je ruski rock’n’roll bio jak, ali niste ga ni čuli jer to niste mogli.

Jeste li glasali na izborima?

Požurio sam se iz Varaždina i obavio svoju građansku dužnost. Politiku sam napustio prije šest godina. Vidio sam od početka što će biti, po jutru se dan poznaje. A bio sam na svim izborima, i za župana pa i na prvim europskim izborima s A-HSS-om sa svojim prijateljem Mladim jastrebom Brankom Borkovićem. No na konferenciju za novinare koju smo održali na velikom snijegu nije nam došao nitko osim novinara iz Hine koji nam je došao reći da smo – luđaci. Kandidirao sam se samo zato da uzmem glasove Ivanu Jakovčiću. I nije prošao usput se lažno predstavljajući da je nezavisan. Ja sam nezavisan, a ne on, drugi je put prošao zahvaljujući Zoranu Milanoviću jer je Neven Mimica otišao nešto raditi u Europsku komisiju. Pa se tom rezervnom kotaču ostvario san. Bilo je to predivno druženje s Brankom i ostalima. Branko je oštar pa sam ga prozvao Britva jer je upravo takav čovjek. No, to ga je u karijeri, nažalost, koštalo. A glasao sam za IDS kada se pojavio na izborima. Međutim, ubrzo se ispostavilo da je IDS lokalna preslika HDZ-a, a da takva situacija samom HDZ-u zapravo i odgovara. Desnima se retorika IDS-a sviđala dok je narod to shvaćao ozbiljno ne videći da je to jedan igrokaz.

Ali Istra dobro funkcionira pod IDS-om.

Ma kakvi. Jakovčić je taj koji stalno viče da je Istra lider regije. A ja otiđem na sjever Hrvatske, među Varaždince, Međimurce, i vidim da smo mi ovdje Indijanci. Puno čišće, puno uređenije, savršeno funkcionira malo poduzetništvo. Pa Pula izgleda kao da su nas saveznici jučer prestali bombardirati, a Nijemci otišli prije dva dana. Fasade su zapuštene, mnoge stvari ne funkcioniraju. Umjesto da se bavi komunalnom politikom, lokalna se vlast bavi nekakvim visokim politikama. S Uljanikom se dogodilo to što se dogodilo, no ne čini se da se iz Zagreba za vrijeme bilo čije vlade ozbiljnije na to reagiralo. U Glasu Istre 2000. osvanuo je tekst na dvije stranice s naslovom “Ivan Jakovčić: Preselit ću Uljanik. Tražimo novu lokaciju”.

Foto: Privatna arhiva/ PIXSELL

Onda je na jednom skupu austrijskih investitora pred svojim ljudima, ne obavijestivši ih prethodno, rekao da će se Uljanik preseliti. On je te ideje počeo iznositi već 1998. na nekim zatvorenim ručkovima s nekim investitorima. No, vidjelo se da je preseljenje preskupo pa se išlo na uništenje i to je ono što imamo danas – Uljanik je uništen. Ne može se amnestirati IDS kao ni središnja vlast jer je kriva za silne milijarde koje su ovdje upucane, a da to nitko nije kontrolirao. No, to je naš hrvatski duh. Imali smo pretvorbu i onda dva fenomena, banke koje su sve sanirane pa prodane strancima koji ovdje sjajno posluju. I sad fenomen Uljanika u kojem se točio novac svih građana koji ne shvaćaju da je javni novac njihov novac. I najzaostaliji Amerikanac to shvaća, ali naš građanin ne. Prema tome, ne treba ni njega amnestirati. Oni su svi uspavani i oko Uljanika se nije digla nikakva prašina. Nije se dopustilo da se zna koliko ljudi dnevno odlazi iz Uljanika. Ovo što je sada otišlo mahom je administracija, oni sa škvera već su otišli ili u Monfalcone ili u Njemačku. A Uljanik je duša ovog grada. Svi su s njime izgubili jer nema onog novca koji su uljanikovci imali, pa sada gube čak i kumice na placu.

Sergio Blažić Đoser i bolestan je izlazio na scenu. Je li moguće opisati te emocije?

Boško je napisao tekst za pjesmu “Saznao sam dijagnozu” (...iako sam pjevao o ljudima, napustila nas sreća u cvijetu civilizacije 20. stoljeća) kada smo na poluotoku Stoja, na kojem je bio naš mobilni studio, snimali album. On bi svako jutro nakon snimanja vokala Sergia vodio na zračenje u Ljubljanu i poslije podne ga dovodio natrag. Sergio je imao tu snagu. Krenuo bi s vokalom, pukne mu kapilara i krene krv. Naši producenti, a bili su to John Etchells, koji je radio na prvih šest albuma grupe Queen, i Barry Ainsworth, koji je radio na prvom albumu Deep Purplea, nisu na to reagirali. Samo bi stali. Htio je u jednom trenutku odustati, no ja mu to nisam dopustio. Da je prestao pjevati, umro bi mnogo prije. Njemu je pjevanje značilo život. Otkazivali bi mu organi, no on bi i dalje pjevao, glas mu je bio još jači, kao vapaj. Njegova volja bila je jaka, jer fizički on praktički nije postojao. Bio je tipični primjerak kulture življenja i života. Borio se i volio taj život.

Boško Obradović vjerojatno je i najzaslužniji za nastanak i uspjehe Atomskog skloništa.

Pokojni Boško Obradović, idejni tvorac Atomskog skloništa, čovjek koji je u ovom gradu započeo i sajam knjiga, zamislio nas je kao multimedijalni projekt. Dosta smo surađivali s umjetnicima, jedan od glavnih prijatelja nam je bio majstor umjetničke fotografije Tone Stojko, bili smo kao neka sekta. Nismo svirali previše, uglavnom smo snimali albume. Godine 1978. snimili smo dva, “Ne cvili, generacijo” i “Infarkt”. Sve je to bilo uvjetovano i zdravstvenim stanjem našeg pjevača Sergia Blažića Đosera koji je bio obolio od Hodgkinove bolesti. Bili su mu prognozirali da neće preživjeti ni godinu, a doživio ih je 15 jer mu je to bilo važnije od zračenja i od svih kemoterapija. Atomsko sklonište nije obična priča, poput one da su se našli dečki iz istog kvarta. Iako jesmo, iz Montezara, a jedino je Sergio s Verude. Najveće bogatstvo koje mi je rock’n’roll pružio jest to što sam obišao pola svijeta, upoznao hrpu predivnih ljudi. Imao sam priliku i da u Americi, u koju smo otišli Gužvan i ja, napravim Atomic Shelter. Tamo smo snimili jedan album, a pjesma koju sam ja napisao, “Chinese Bike”, uspjela je čak ući u američki Top 100 što je zapravo i naš najveći uspjeh. Ne znam kada će netko dobiti takvu šansu, to je otprilike kao da čovjek ljestvama želi na Mjesec. U Americi smo boravili i živjeli, odlazio sam tamo nekih 20-ak puta, zadnji put prije nekih godinu dana. I to ne bilo kamo, nego na Floridu. Biti s američkim glazbenicima, družiti se s njima i svirati, za mene je to uzvraćena ljubav prema glazbi. Cijeli bend imao je radnu vizu koja se tada zvala H1, a sada je to P1. Imali su je samo naši košarkaši i mi. Što se Amerike tiče, jedino što nemam je državljanstvo. Daleko sam dogurao od one gitare s dvije žice s kojom sam počeo. Treba uvijek sanjariti. A meni su se snovi ostvarili milijun puta.

Jeste li u svojem rokerskom životu bili oni stereotipni rokeri uz koje se vežu alkohol, droga, sve što ide uz to?

Ne. Nama je svaki koncert sa Sergiom bio pobjeda. Mi smo bili u posebnoj misiji. Bilo je trenutaka kada smo bili toliko popularni da nismo stigli odgovoriti na sve pozive. Sergio je bio sazvao sastanak da bi nam rekao da ne želi više pjevati jer je teret bendu koji zbog njega ne može ići na turneje. Kako bi se on uopće osjećao da smo prihvatili da napusti bend? Kako bismo se mi osjećali? Bio sam mu cimer, pomagao mu da se presvuče, nosio mu odjeću i cipele, razgovarali bismo o životu i smrti. Bio je hrabar, ali kada je odlazio, plakao je. Bio je dobar čovjek, toliko je volio život da je u suzama napustio ovaj svijet.

Foto: Privatna arhiva/ PIXSELL

Jedna od univerzalnih vrijednosti iz prošle države protiv koje nitko u novoj nema ništa je Mate Parlov.

Moj prijatelj Mate, s kojim sam i trenirao boks, bio je veliki šampion. Za života mu je nanošena nepravda. Prva je bila kada je prešao u profesionalce pa su ovi iz komiteta graknuli da ne može boksački meč biti u Areni kako to rade u Americi. Drugi put tijekom proglašenja najvećeg sportaša Hrvatske, a to je priznanje dodijeljeno Draženu Petroviću. On ne bi imao ništa protiv, no smatrao je da je to ipak kolektivni sport. “Mi koji smo u ona četiri konopa, kada uđemo, tada više nema odmora”, smatrao je. Nije volio ići na takve manifestacije, no tada je ipak došao jer su mu rekli da će on biti proglašen. Politika je to promijenila. Mate nikada nije bio vezan za bilo koju politiku, HDZ bi to volio, šampion koji je još iz Imotskog, no on to nije htio. Uzeo je sve medalje koje je mogao na ovom svijetu, još bi ostalo nešto međuplanetarno da je postojalo. Najdraža mu je ona s amaterskog svjetskog prvenstva jer je to bilo prvo uopće. Kasnije, smatrao je, sve medalje su sljedeće. A pjevao je savršeno, volio je Žuti kišobran, jako mu se sviđala naša vaginalna manipulacija. Pokušavao sam ga nagovoriti da uđe u studio da to snimimo zajedno. No nije htio, šalio se da će ljudi misliti da je doista uzdrman od boksa. Želio me odvesti Castru koji ga je obožavao jer je tukao njegove boksače, no nije nam se ostvarilo.

Komentara 3

TO
tokofulihafner
00:30 04.06.2019.

Bravo Bruno! Jedino ne kužim, jel se u komunizmu moglo sve ili ipak nije?

MA
MAX127
04:24 04.06.2019.

Ok je sve ali u prvoj recenici izjavi da nije bilo cenzure, sloboda do ibera a onda kasnije isprica da su došli proleteri zabranit pjesmu na radiju buahahahahs

Avatar 1HGZ.
1HGZ.
08:05 04.06.2019.

Zar je tito od onake napredne zemlje, vozio se u njemačkom mercedesu, pih

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije