Nagrada „Fabijan Šovagović“ Društva hrvatskih filmskih redatelja dodijelit će se ove godine posthumno nedavno preminuloj dugogodišnjoj članici glumačkog ansambla kazališta Gavella, osebujnoj divi hrvatskog glumišta Zdenki Heršak koja je početkom srpnja preminula u 92. godini života. Osim niza zapamćenih kazališnih predstava, najpoznatija glumačka zagrebačka milostiva za sobom je ostavila nekoliko desetina i danas jednako svježih filmskih i televizijskih uloga.
Odluku o dobitnici Nagrade koja se već dvadeset godina dodjeljuje glumcima za djelo koje je ostavilo veliki trag u povijesti hrvatskog filma, DHFR je donijelo još 22. travnja ove godine, a priznanje ustanovljeno u spomen velikanu hrvatskog glumišta Fabijanu Šovagoviću trebalo je našoj dragoj kolegici Zdenki Heršak biti uručeno na predstojećem 14. izdanju Vukovar Film Festivala.
S tugom što joj Nagradu nismo na vrijeme uručili, donosimo dijelove teksta obrazloženja kojeg je napisala filmska kritičarka Diana Nenadić:
Na kazališnoj pozornici najprije je zaplesala, još dalekih 1940-ih; na filmu prvi put zaigrala u čuvenoj i desetljećima anatemiziranoj satiri Ciguli Miguli Branka Marjanovića (1952.), da bi se već u drugom igranom filmu ‒ komediji Drug predsednik centarfor (1960.) ‒ doslovce bacila na film cijelim tijelom.
Poslije tih prvih nastupa, paralelno igrajući klasični i suvremeni repertoar u kazalištu (ponajviše u matičnom „Gavelli“) i okružena danas čuvenim 'pitomcima' iz Gavelline klase, u rijetkim razmacima pojavljuje se na velikim i malim ekranima sve do pozne životne dobi, pa je iza Zdenke Heršak ‒ rođene Zagrepčanke i apartne domaće glumačke dive rođene daleke 1928. ‒ osim niza zapamćenih kazališnih predstava, danas nekoliko desetina jednako svježih filmskih i televizijskih uloga. (…) Bile one „velike“ ili (sasvim) „male“, glavne ili sporedne, posvećivala im se cijelim tijelom i duhom, najčešće temperamentno „braneći“ svoj zagrepčanski identitet i mentalitet, usput i kajkavski dijalekt.
Takvom ‒ sraslom s urbanim ambijentom iz kojeg potječe, bio on donjogradski ili prigradski, najčešće su je prepoznavali domaći filmaši i televizijski redatelji, od Mimice, Vrdoljaka, Golika, Ivande, Kljakovića, D. i J. Marušića, Galića, Babića, Tadeja, Žižića, preko Grlića, Puhovskog, Puhlovskog i osobito joj privrženog Tadića, do redatelja srednje i mlađe generacije poput S. Tribuson, Ogreste, Kulenovića, F. Šovagovića...
Dakako, repertoar Z. Heršak, kao i svake druge glumice koja voli umjetničke izazove, nije povezan samo sa (suvremenim) zagrebačkim ambijentom. Uloge Kate Palondre u Seljačkoj buni 1573. V. Mimice (1975) ili dinaroidne Gertrude/Mare u Papićevoj Predstavi Hamleta u selu Mrduša Donja (1974), kao i one fatalnih žena/zavodnica u Žižićevim proto-nadrealističkim kratkim filmovima „bez riječi“ (Moji dragi susjedi, Putovanje i Madelaine, mon amour, svi iz 1972.), primjeri su otklona od tih tipičnijih dramskih uloga koje su joj, među ostalom, donijele i naslov „glumice nasmiješene tuge“.
Počivala u miru.
