U vrijeme demonstracija u Iranu Kayhan Kalhor i Erdal Erzincan u zagrebačko kazalište Kerempuh donijeli su vatromet etničke glazbe Irana i Turske, promoviravši svojim “oružjem” bogato kulturno nasljeđe svojih zemalja. Ujedno je to bio i stilski otklon od prevladavajuće teme 13. Zagreb Jazz Festivala i najmanje jazzerski nastup.
S tradicionalnim instrumentima u rukama Iranac Kayhan Kalhor (kamancheh, gusle sa šiljcima) i turski glazbenik Erdal Erzincan (saz, baglama) imali su fascinantan nastup i nakon 90 minuta izazvali stajaće ovacije publike. Bogatom nasljeđu Perzije, Irana i Turske ova dvojica skromnih glazbenika prišli su s etnomuzikološke, klasičarske strane i ostavili duše na Kerempuhovoj pozornici. Čuli smo toliko toga da je ponekad bilo teško procesuirati sve kombinacije koje su izveli na samo dva narodna instrumenta u devedeset minuta guste, briljantne svirke. Kayhan Kalhor u kratkom je uvodu rekao da je situacija u Iranu ozbiljna, da se narod bori za svoju slobodu i da ovaj koncert posvećuju njima. Popodne prije koncerta Kalhor mi je, nakon što sam mu rekao da bih volio posjetiti Iran, rekao “pričekaj do revolucije, oteli su nam zemlju prije 40 godina”. Govorio je i o tome da je u jazzu povremeno problem što glazbenici često sviraju “odvojeno”, kao da su “svaki u svojoj sobi”. Za razliku od takvog principa “soliranja”, sviračko “tijelo” koje su okupljenima prikazali on i Erzincan bilo je puno homogenije. U sat i pol fascinantnog nastupa čuli smo tradicionalna suzvučja s turskog i iranskog te perzijskog područja u slobodnoj i širokoj improvizaciji koja je poput stepa, pustinja i golemog zvjezdanog neba koje tamo vidite. Hipnotičke i meditativne teme s brojnim majstorskim instrumentalističkim potezima u rukama ove dvojice izuzetnih glazbenika dobivale su razne oblike i ugođaje.
Zbog majstorske spreme i upućenosti obojice glazbenika u svoje instrumente, čuli smo pravo muzikološko, transcendentalno istraživanje tamošnjih suzvučja. Kao promotori svojih kultura i narodni glazbenici u punom smislu te riječi, izrasli iz tradicija svojih podneblja, virtuoznost je u njihovu slučaju bila puno više estetska i etička, a najmanje tehnička kategorija, iako je instrumentalistička virtuoznost koju su pokazali bila fascinantna.
