Ovogodišnje Dane satire otvara praizvedba predstave "Ko živ, 'ko mrtav" prema tekstovima Svetislava Basare i Hriste Bojčeva te čak dva teksta jednog od naših najplodnijih autora Mate Matišića, s kojim smo porazgovarali ususret premijeri.
Kako je došlo do ove suradnje?
Sve su drame nastale na inicijativu redatelja Dine Mustafića. On me je prije nekoliko mjeseci nazvao, rekao kakvu predstavu želi raditi te da bi želio da jedan od autora budem i ja. Obično ne ulazim u takve suradnje, ali sam ovaj put, iz meni nepoznatog razloga, pristao. Dino i ja se zapravo slabo poznajemo, ali svaki put kad se sretnemo, veselim se. Divan je čovjek s kojim se volim družiti, uvijek donese radost sa sobom. Osim kriterija „dragosti", važno je i moje poštovanje prema njemu kao redatelju, kao i njegov afinitet da radi problemske predstave koje jasno i otvoreno suočavaju pozornicu s onima koji gledaju prema njoj. To je vrlo blisko mom dramskom pismu.
O čemu govore vaši tekstovi i kako funkcioniraju kao cjelina?
Ja nisam znao o čemu će pisati Basara i Bojčev, kao što ni oni nisu znali o čemu ću ja pisati. No, kad je dramaturginja Željka Udovičić skupila naše tekstove, ustanovilo se da ih sve povezuje smrt. Umiranje. Groblja. Ubojstva. Ili preciznije rečeno, nedefinirano stanje, prostor i vrijeme između života i smrti... Pokazalo se, literarno, da je cijeli ovaj geografski prostor jedno veliko groblje po kojem prividno žive živi, ali u taj život, kad ga se konstatira i prikaže, nitko nije siguran. Štoviše, shvati se da je na ovim geografskim prostorima i u našim državama smrt stvarnija i „življa" od života. Ovdje majke države u sebi, u utrobama, imaju povijesne slojeve leševa, zbog čega stalno rađaju mrtvorođenčad. Ta slika da se na ovim prostorima ne može roditi živ čovjek jest ono što je meni najzanimljivije i najstrašnije. Ovdje se samo živi mrtvaci rađaju, kao glasnogovornici svojih mrtvih. Kao da naši mrtvi imaju povijesnu potrebu za nekim objašnjenjima pa šalju svoje delegate da u njihovo ime objasne njihove živote i smrti. I ti takozvani glasnogovornici iliti glasnogrobornici mrtvih iako su živi – ne žive. Oni „mrtve", „mrtvaju"... i izaći iz tog nekrofilskog plesa čini se nemoguće jer su naši državnici zapravo privatni poduzetnici grobari koji uglavnom kroz povijest pokapaju. Njihovi politički programi za povećanje BDP-a su pokopi, komemoracije i karmine. Tako smo mi Hrvati, i Srbi, i Bošnjaci, i Bugari, i Albanci... cijelo ovo vrijeme ili na sprovodu ili na karminama. Naprosto ne uspijevamo stvoriti za sebe neku drugu životnu situaciju. Meni se čini da je to ono o čemu naši tekstovi govore. Posebna je priča zašto tri pisca koja nikad nisu razgovarala i koji se ne poznaju, kad dobiju narudžbu redatelja iz Bosne, odmah osjete potrebu da pišu o smrti i groblju. Kao da se preko mrtvih najbolje povezujemo. Dino i Željka su onda vrlo lako pronašli taj zajednički nazivnik u onome, kako naš narod kaže, "'Ko živ, 'ko mrtav". Ja zapravo i ne znam riječ za to stanje „mrtvljenja". Ispada tako da je tema predstave stanje za koje nemamo ime, a tako se često u njemu nalazimo.
U predstavi očajni narod iskapa tijela Tuđmana i Miloševića. Bojite li se danas popularne optužbe o "izjednačavanju žrtve i zločinca"?
Ne bojim. Zar bih ja dosad pisao kako sam pisao da se bojim takvih stvari iako sam svjestan da živim među ljudima koji vrlo bijesno reagiraju na fikciju. Puno lakše podnose strašnu i odvratnu stvarnost od mašte, zafrkancije, komedije... Kao da živimo u nekom predlogičnom vremenu. No, što se tiče moje drame, ne iskopava predsjednika „očajni narod", nego roditelji koji traže svoju mrtvu djecu. Roditelji koji znaju da im se bliži smrt i da ih njihova smrt zauvijek odvaja od smrti njihove djece. Iskopavaju zbog osjećaja krivnje – jer će oni imati grobove koje njihova djeca nemaju. Iz te apsurdne logike kršćana nastala je ideja za dramu. Njihovi sinovi dali su život za Hrvatsku i oni traže predsjednikovu smrt za svoje sinove. Ništa više.
Zvuči zastrašujuće, a meni jako logično. Smrt za život. Štoviše, to je manje za više. To je razmjena s popustom. Posebna varijacija talionskog načela na naš hrvatski način. Mi se inače često bavimo iskopavanjima mrtvih. Čudim se da ne postoje privatne tvrtke koje bi se kao neke perverzne detektivske agencije bavile isključivo iskopavanjima mrtvih. Ideju sam imao još prije desetak godina, i sad sam je eto napisao... Možda nikad ne bih da nije bilo Mustafića... Isto tako moram reći, glede vašeg pitanja o tom famoznom „izjednačavanju krivnje"... Dramski pisac, po mom mišljenju, nije pisac ako išta izjednačava. Posao pisca jest upravo taj da govori o nedokučivoj kompleksnosti svega, života i smrti. O jedinstvenosti svakog slučaja, svakog čovjeka. Politika izjednačava jer izjednačavanjem od ljudi stvara čopore. Druga moja kratka drama, koja čini dio predstave radnog naslova „General", zapravo je epilog svih tih priča. U ideji je to „tajni transkript iz Predsjedničkih dvora" za čiju autentičnost nemam nikakav dokaz. General je lik koji je sav svoj životni smisao, trud i žrtvu, potrošio na državu. Državotvornost je tvorila Njega dok je on mislio da on tvori Nju. Zaslužuje li to država? I što učiniti da to zasluži? U očajničkom traženju razloga za život, a okružen svakodnevnim pogrebima i samoubojstvima, General traži za sebe moguć, ali za Državu koju je stvarao nemoguć izlaz. I u toj točki Stvoritelj i stvorenje se razilaze.
Govoreći o nasljeđu stvaranja države, kako komentirate prosvjede branitelja u Savskoj 66? Što oni govore o stanju duha nacije?
Ja tu vidim i osjećam svašta. I duboku tragediju tih ljudi i njihovih obitelji, njihovih žena i djece koja godinama guraju invalidska kolica, i užasnu političku manipulaciju, političku igru iskorištavanja njihovih osobnih drama i njihovo neshvaćanje zbilje. Ne mogu to olako definirati a da takvo određenje ne osjetim kao grešku i površnost. U drami „General" pokušao sam skupiti nešto od tragične naopakosti koja se nalazi, i u koju su životima uronjeni ti ljudi. A Duh nacije? Za njega se ne brinem jer o tom duhu i stanju nacije brigu vode i stalno o tome govore političari, ljudi prepuni duha. S druge strane, o dušama Hrvata brigu vode naši biskupi, pa se ni o tome ne brinem jer znam da oni uvijek reagiraju kad se pred njihovim vratima dogodi biblijsko kamenovanje. Ja bih radije o stanju u državi. To mi je razumljivije. Ja potječem iz obitelji koja je silno željela hrvatsku državu. No, to više nije tema. Hrvatska postoji i sad se postavljaju druga pitanja. Kakva nam je država? Meni se zaista ne sviđa da je jedan od njezinih sadržaja mržnja. Kamenovanje onih koji su drugačiji. To mi je užasno.
Ne sviđa mi se da su sadržaj Hrvatske radnici i radnice koje mjesecima ne primaju plaću i koji poniženi štrajkaju na niz apsurdnih načina da bi upozorili na svoje postojanje. U Hrvatskoj svako malo javljaju dobru vijest da je otvorena nova socijalna samoposluga. Ljudi daju izjave za TV kako su sretni zbog toga jer sad napokon mogu nabaviti sol i ulje. I to je moja ljubljena Hrvatska. Sadržaj moje Hrvatske su i takozvani menadžeri koji imaju dvadeset puta veću plaću od radnika... Pa što to oni rade za tako velike plaće? Navodno, kažu, naša država Hrvatska ne može više besplatno školovati svoju djecu i liječiti svoje bolesne. Zar je to moguće? I to malo što rodimo ne možemo školovati? Ajmo se onda, brate, svi sterilizirati. Na traku za kastraciju i zabraniti seks ako nismo u stanju odgajati svoju djecu. Ja sam očajan što u Hrvatskoj studenti moraju plaćati svoju želju za više znanja. Što on ima studirati dva fakulteta? Što će mu to, govore danas visokoobrazovane Bukare.
Oni se kažnjavaju jer žele znati. Kod nas se djeca sankcioniraju s manje bodova za upis u škole jer su u pubertetu i igraju se, a ne uče kao roboti. Meni je grozno da nam se propagandistički nameće kao životni model neka tzv. „izvrsnost". Imam osjećaj kad se ta riječ spominje i kad se spomenu tzv. stručnjaci za ljudske resurse kao da sam se vratio u neko prošlo Mengeleovo vrijeme koje je napokon pronašlo nove prihvatljive termine za već viđene selekcije ljudi. Kakva je korelacija izvrsnosti i plaćanja drugog studija...? Znači, želimo izvrsnost, ali je moramo platiti. Osobno mislim da je riječ o opasnom pojednostavnjivanju. Pa nama stalno upravljaju tzv. izvrsni. Većina njih bili su odlikaši. Zar je to to? Zar izvan tog kruga nitko ne valja? Zar se ovo o čemu sam govorio zaista ne događa kod nas? Jesam li što izmislio? E sad vi meni recite, u tako konfuzno organiziranoj državi kakav može biti taj duh nacije? Duh nacije bi trebao prijaviti Državu za psihičke traume i zlostavljanje.
Što u tom kontekstu vidite kao ključni problem našeg društva?
Moj su odgovor teme i motivi iz mojih drama i filmova na kojima sam radio. No, svakako je najveći problem nefunkcioniranje pravno-političkih elementa društvene strukture koji se onda nadopunjavaju devalviranjem morala, religije, umjetnosti... političkim agresivnim primitivizmom, rasizmom, izumiranjem. Formiraju se inačice kasta i klasa koje jako sliče robovlasničkim odnosima. To je ono što osjećam da je važno. No, ja sam samo dramski pisac koji ima pravo biti lud i radikalan u svojim procjenama jer su one ionako dijelovi komedija ili tragedija, obična literarna fantazmagorija. Ja se bavim „izmišljenim" stvarnim svjetovima o uvjerljivim „izmišljenim" slučajevima i ništa više.
Ali društvo dobro plaća neke ljude da se ozbiljno bave rješavanjem problema koji nas, kako kažete, pritišću. Kroz političke organizacije nude se kandidati da riješe naše probleme. I onda se događa da oni koji bi to trebali rješavati bez ikakvih sankcija stvaraju nove probleme. U takvom modelu društvo živi godinama. Iskreno me zabrinjava stalna hrvatska kontradikcija, uvjerenje ponuđenih političkih kandidata da oni znaju i da žele vladati državom i narodom, a iz svake rečenice je jasno da oni o svemu jako malo znaju pa kako će onda voditi državu? Jer, rješavanje tih naših problema užasno je težak posao. U njega se ulazi sa strahopoštovanjem, a ne s glupim osmijehom s predizbornih plakata i sloganom koji su smislili inozemni marketinški stručnjaci. No, kod nas je ionako važnije dobiti izbore nego riješiti probleme, kao da između tih činjenica ne postoji veza.
Film "Svećenikova djeca", snimljen po vašem predlošku, imao je iznimno uspješnu distribuciju. Kako tumačite njegovu popularnost?
Pa nadam se da valjda nešto vrijedi kad je imao gledanost u cijelom svijetu. Bio sam na nekoliko inozemnih projekcija i priča funkcionira jednako dobro kao u Hrvatskoj. Filmu se, na žalost, dogodio zabrinjavajući kontekst: sve više ljudi širom svijeta uzima ovlasti bogova. I Zapad i Istok prepuni su malih Bogova koji su nezadovoljni svojom ljudskom nadležnošću pa je žele proširiti, oružjem i strahom ako treba. Ono što je meni bio uvijek potresan moment na projekcijama jest činjenica da sam i u malim dalekim gradovima susretao depresivne Hrvate. Gdje god dođeš – Hrvat u depresiji. Pristupe ljudi, grlimo se i jadamo. Otišli tražiti bolji život, a našli tjeskobu i žalost za sobom i svojim životima. Mene su te projekcije podsjetile na živote mojih roditelja i rodbine. Za njih voljena Hrvatske nikad i nije bila zemlja života, nego samo zemlja njihovih grobova i smrti. Strašno je to kad voliš zemlju u kojoj ne možeš živjeti. Ta neuzvraćena ljubav između voljene zemlje i Hrvata naša je nacionalna ljubavna priča.
Za kraj, radite li na još kojem novom projektu?
Upravo sam ovih dana dovršio scenarij za novi film Vinka Brešana. Zasad je radni naslov „Koja je to država!" To je priča neobične narativne strukture i organizacije koja se bavi svime onime o čemu smo u ovom intervjuu razgovarali. Nedavno je Zrinko Ogresta snimio film „S one strane". Bilo mi je veliko zadovoljstvo surađivati s njim u pisanju scenarija. Jako mi se sviđa kako je Zrinko doista minuciozno izrežirao priču o ženi u čiji se život vraća muž, osuđeni ratni zločinac, nakon izdržavanja kazne u Haagu. Usto, pripremam se za nekoliko meni važnih koncerata. Na poziv Dubravke Vrgoč pomogao sam da u Zagreb 29. lipnja u HNK dođe jedan od najznačajnijih jazz-violinista Florin Nicolescu, s kojim sam surađivao i koji će održati koncert s Orkestrom HNK pod ravnanjem Alana Bjelinskog. Bit će to ludo virtuozna priča. Isto tako imat ću još nekoliko koncerata sa Stochelom Rosenbergom, Sebastianom Giniauxom i Angelom Debarreom. A nadam se da ću uskoro početi i nešto novo pisati.
>> Ogrestina propitkivanja oprosta i osobnih rana
Znaš li ti išta napisati a da ne vrijeđa ili omalovažava državu, naciju ili Crkvu? Ne znaš, treba ima talenta i znanja za takvo nešto!