Kada novinarka sjedi preko puta Marije Sekelez i s njom razgovara o glumi, teatru, prošlim vremenima, ljubavima..., zapravo cijelo vrijeme žali što je njen medij “papirnati”. Salve Marijinih rečenica, njen temperament i strast teško su prenosivi u obične tiskane riječi. Nju treba doživjeti “u paketu”. A taj je dalmatinski “paket” rođen 1950. godine i ovih će dana proslaviti 35 godina umjetničkog stvaranja.
Rečenica kojom Marija sama opisuje ovih 35 godina rada glasila bi: Zona nemirnog leta, turbulencije permanentne. A da ponovno može sve iznova, kaže:
– Bila bih glumica, ali... Ili u drugoj zemlji ili da je sve moguće ispočetka s ovom pameću i saznanjima koja sada imam. Znam samo to da isti put ne bih ponovila.
Kada se osvrće na prošlost, a rijetko to čini, jer njen je pogled uvijek uperen u ono što tek dolazi, kaže da i ne zna broj predstava u kojima je glumila, broj filmova i serija koje je snimila.
Trideset godina bez plaće
– Nikad nisam podvukla saldo – kaže.
– Evo, i danas, kad sam tražila stare slike uz ovaj razgovor, nisam ih lako našla po raznim kutijama. Iz dana u dan ritam mog života bio je takav da nema posustajanja. Nikad nije bilo onog: sad ću ja šest mjeseci primati plaću, a odigrati pola uloge, pa ću imati vremena da složim svoje albume. Završila sam Akademiju u nevrijeme, u vrijeme Hrvatskog proljeća, kada je sve stalo i godinama nitko nije bio angažiran ni u jednom kazalištu. To me i natjeralo u slobodnjake i tako sam u tom statusu bila trideset godina, sve do svog angažmana kao ravnateljice u kazalištu Žar ptica. Cijelo sam to vrijeme na tržištu i ni sama ne znam kako da nazovem te godine. Bio je to salto mortale duše i tijela. Gotovo da ne vjerujem da je sve to bila realnost i da sam preživjela. Svih tih godina – nikad ne primiti plaću! Taj slobodnjački pristup tjerao ju je u kreativnost, rano naučio da sama sebi traži posao, tekstove koje bi mogla igrati:
– Moj prvi samostalni projekt bio je “Večernja zvijezda ili Žena sam” Vesne Parun. Prije trideset i više godina ja sam na scenu donijela jedan multimedijalni projekt: govorila sam poeziju, Vesna se pojavljivala na filmu, čuo se njen i moj glas... Zapravo, kada razmislim: u više navrata bila sam preteča. Prva televizijska reklama za neku kazališnu predstavu bila je za moju “Isadoru...”, prvi kazališni jumbo plakat “Majstorska klasa Marije Callas”. Već sam tada znala da trebam svoj rad predočiti širokoj publici jer sam se vodila zdravom logikom: ako se reklamiraju stvari koje su ti nužne, kako se tek treba reklamirati ono bez čega čovjek može u životu.
Priznaje spremno da je imala mnogo oscilacija u karijeri, okušala se i u drugim medijima. Sedam, osam godina neprekidno je radila na televiziji, gdje je počela u vrijeme Domovinskog rata s ratnim serijalom “Dok nam živo srce bije”, a slijedio je angažman u Dokumentarnom programu i rad na poetsko-glazbenim božićnim emisijama. Time je ostvarila svoju pobudu da se okuša i izrazi u više medija. Danas spremno priča o vremenima u kojima nije čekala da nju pronalazi posao, nego je ona pronalazila njega. I zato joj je žao što u njeno vrijeme nisu postojale glumačke audicije.
O svojim partnericama i partnerima govori s dubokim poštovanjem. Ističe one koje voli – Mariju Kohn, Zdravku Krstulović, Radu Šerbedžiju, Borisa Dvornika – ali uvijek prvo naglasi: sve su to prvo vrhunski profesionalci, a onda i ljudi s kojima je bilo ugodno, lijepo i zabavno raditi, putovati, stvarati...
Glumila je Isadoru Duncan i Mariju Callas te govorila pjesme Vesne Parun, Vesne Krmpotić... A i poezija je glazba:
– Da imam dara, ne bih bila glumica, nego operna pjevačica. Glazba je dodir Boga. Tu je čovjek samo medij za savršenstvo koje odnekuda dolazi. Sve ostale umjetnosti, svaki drugi dar, pisanje, slikarstvo..., sve se može izbrusiti, usavršavati, prikriti mu mane, ali glazba je rijetko okrutna i zato uvijek kažem da glazba kao da nije od čovjeka.
Kada bi je pitali zašto odabire uloge tih jakih žena, uvijek je odgovarala: “Pa neću valjda igrati slabe!” Danas zna i priznaje da joj je njen način života mnogo toga donio, ali i oduzeo:
– Callassica kaže: “Mi od pljeska živimo i on je ponekad sve što imamo.” I ja sam živjela tako, doslovno na sve ili ništa. I to je ostavilo velikog traga na mom privatnom životu. Moram citirati i Isadoru, jer to su te pametne žene koje su sve rekle umjesto nas: “Moj je život znao samo za dva pokretača – ljubav s velikim Lj i umjetnost s velikim U. I često je zapovjednički poziv umjetnosti uništio ljubav i često je ljubav uništila umjetnost.” A to je i priča o mom životu.
Za nju je predstava "Diva"
– Ja sam osoba koja se nije znala snaći u nekim normalnim svakodnevnim situacijama. Znala sam se samo kretati u ekstremnim situacijama. Ružičasti oblaci ili ambis. No, to je obnavljajuća energija, kao feniks. Loša predstava ili ljubavna veza truju vas, a svaka prava emocija, čak i kada se ugasi, daje nadu da ćete opet uspjeti. Ono što ja želim, permanentni zanos, ljudsko mi biće ne može pružiti – sažima život Marija Sekelez. Uspjela je i u Žar ptici. Godine 2000. preuzela je malo zagrebačko dječje kazalište koje su, smije se, novinari zvali “produženo groblje”. Danas je iza nje i ekipe Žar ptice 40 predstava, 45 nagrada (od toga i tri Nagrade hrvatskog glumišta), festival, besplatni program za vrijeme školskih praznika. Došlo je stoga vrijeme da se i ravnateljica, dvanaest godina nakon premijere “Majstorske klase”, vrati na scenu. Marija 35 godina rada slavi s predstavom “Diva” koju je za nju napisala Marijana Nola. Režiser je Želimir Mesarić, njena partnerica Natalija Đorđević, a premijera je u petak, 25. veljače.
Marija je divna osoba, dobra glumica, žena s tijelom, duhom i dušom! Svaka čast!