Elma Burnić s FilmMusicOrkestrom u punoj ili suženoj postavi unatrag nekoliko godina vjerojatno je odsvirala, tj. otpjevala, više koncerata od bilo kojeg domaćeg imena u vremenu lockdowna ili sad već zaboravljenog koronavirusa. Neki od premijernih nastupa, poput onog koji je nedavno imala u dvorani Vatroslav Lisinski ili prije toga u kazalištu Kerempuh i ispred kuće arhitekta Vjenceslava Richtera na Vrhovcu, ekstenzivnije su popraćeni u medijima.
Pjevati filmsku glazbu vrlo je komplicirano, jer riječ je o mnogim žanrovima. Dodamo li tome i ekstenzivan repertoar programa "Sevdah na filmu" koji FilmMusicOrkestar povremeno izvodi, već je bilo jasno da se radi o izvrsnoj pjevačici koja je u sebi krila i autorski potencijal.
Sve to bila je podloga za prvi album Elme Burnić "Zemlja", lijep kantautorski rad koji se može promatrati s tri strane; putem poezije, glazbe i vizualija. Riječ je o neobično civiliziranom i uljuđenom albumu koji me, usprkos svim razlikama, podsjetio na nekadašnji sofisticirani kantautorski pristup Jadranke Stojaković. Osim uvodnog naslovnog gypsy swinga i melodične "Svijet lud je", album redom donosi mirnije, introspektivne pjesme baladnog ugođaja u kojima Burnić uz pomoć simbola poput oblaka, morskih valova ili Sunca zna napisati poeme o intimnim odnosima ljudi, koji često ispadaju budale jer ne znaju iskoristiti ono što imaju, a često to što imaju i upropaste.
Suradnici poput producenta i gitarista Zvonimira Domazeta, Jurice Rukljića na trombonu, Paula Kempfa na klavijaturama, s dodacima viole, klarineta i tihe ritam-sekcije, uspjeli su napraviti primjerene, elegantne sviračke podloge koje u nekoliko navrata kreću putem ležernog zvuka američke Zapadne obale u pjesmama "Svjetluca mirno more" ili "Tu sam" i "Ovo nije sve". Budući da je Elma Burnić arhitektica, čitav projekt pedantno je zamislila i projektirala od temelja do krova, pridruživši mu i devet vlastitih akvarela otisnutih na ovitku "Zemlje", čiji će se originali naći u prodaji na humanitarnoj aukciji.
