"Ne možeš uvijek dobiti ono što želiš", glasi stih iz jednog poznatog rock-klasika, no Lenny Kravitz – koji ovih dana objavljuje novi, deveti studijski album Black And White America – zamalo je ostvario sve što je u životu poželio. Sve osim bezuvjetne naklonosti svjetske kritike (koja ga zadnjih godina nije previše mazila) i trajne, ispunjavajuće ljubavne veze:
– U zadnje sam dvije godine bio sâm, ali ne i osamljen – nedavno je izjavio u razgovor za britanski list Telegraph slavni pjevač čiji dugačak popis bivših partnerica uključuje Nicole Kidman, Lisu Bonet, Vanessu Paradis, Natalie Imbrugliu i navodno Madonnu s kojom je svojedobno ostvario uspješnu suradnju u njenu hitu „Justify My Love“.
Začudo, ljubav nije primarna tema friške zbirke njegovih skladbi, prvotno objedinjenih radnim naslovom Negrophilia; riječ je o omiljenom terminu kojim su avangardni pariški umjetnici tijekom burnih dvadesetih godina prošloga stoljeća iskazivali gorljivu sklonost prema svim vidovima crnačke kulture. Bez obzira na to radilo se o jazzu, afričkom slikarstvu ili popularnoj plesnoj umjetnosti utjelovljenoj u liku Josephine Baker, negrophilia je dosegla razinu modne ludosti što je zahvatila onodobnu francusku socijalno-kulturnu elitu. Skoro čitavo stoljeće kasnije Lenny Kravitz odaje joj počast na albumu čiji ‘'službeni'’ naziv, Black And White America, sve govori: – Odrastao sam u takozvanom crno-bijelom svijetu, kao dijete iz miješanog braka. U sebi objedinjujem obje rase – objasnio je, aludirajući na tamnoputu majku, glumicu Roxie Roker i bijelog oca židovskog porijekla, televizijskog producenta Sya Kravitza. Njih su dvoje svojemu sinčiću osigurali odrastanje u umjetnički protkanom okružju hipijevski liberalnih šezdesetih i ranih sedamdesetih.
Toliko o idejnom backgroundu i korijenima Lennyjeve inspiracije. Mnogo je važnije da same pjesme – očekivano obojene mješavinom funka, rocka i s nešto dekorativne '‘moderne'’ sintetike – zvuče svježije i nadahnutije negoli je dao naslutiti poprilično bezličan singl "Stand“ koji je početkom lipnja odaslan na radijske postaje u formi probnog pilota. Nije iznenađenje da je album snimljen u gostoljubivom pariškom okružju (i djelomice na Bahamima), ali ni činjenica da je Kravitz po običaju preuzeo gotovo kompletnu kontrolu nad produkcijskim, aranžerskim i instrumentalističkim poslovima; uostalom, tko može bolje od njega samoga odsvirati gitaru, bubnjeve, sintesajzer, bas i klavir čiji lirski tonovi dominiraju elegičnom, gudačima podvučenom temom „Dream“. No cjelina je u prosjeku mnogo dinamičnija, od izvrsne „Everything“, s hrskavim gitarskim riffom á la Keith Richards, do funka stare škole u jednako impresivnoj „Superlove“ koja zajedno s fuziranim gitarskim solom zvuči poput kakve izgubljene pjesme Curtisa Mayfielda, još jednog od njegovih velikih i nedostižnih soul-uzora.
Upravo je Kravitzovo temeljito poznavanje glazbe mitskih 60-ih i ranih 70-ih – od neizbježnih Hendrixa i Led Zeppelina do Sly Stonea, Stevieja Wondera i spomenutog Mayfielda, domišljato ugrađeno i na ovaj album. No, Black and White America nije samo retroekskurzija u dane prohujale prošlosti. U pjesmi „Boongie Drop“ gostuje Jay Z, a u „Sunflower“ kanadski reper Drake, i obje su rezultat očigledne i pomalo usiljene želje za ostvarivanjem kontakta s mlađom urbanom publikom. Kravitzove ideje – ma koliko reciklirane bile – ipak najbolje funkcioniraju u kontekstu odavanja počasti autorovim vitalnim herojima. Ako ih svojim opusom i nije kadar nadmašiti, malo tko mu može osporiti energiju, trud i poneki bljesak istinskog nadahnuća. A o čistoj zabavi da ne govorimo: u sklopu predstojeće europske promotivne turneje ‘'Black and White Europe'’ četrdesetsedmogodišnji Kravitz (koji je u karijeri prodao više od 35 milijuna ploča) svoju funk-rock reviju sredinom studenog donosi i pred hrvatsku publiku.
uvek mi je bio bezvezan i vjerujem da ga nije bilo svjetska scena nebi izgubila nista. sve su mu pjesme kao neki obradjeni remajkovi i zvuce kao nesto sto smo vec culi. nije mi jasno kako je uspio i dovde doci. lici mi kao verzija princa u rock izdanju. mada je princ i uspio uraditi neke fine stvari ali mislim da je njihova prepotencija i gluma na sceni ipak vise nego li sto je njohovo umjetnicko i glazbeno umjece.