Sad, kad se manifestacije u vezi s knjigom polako bliže svome kraju, može se i otvoreno reći: ova je godina bila slabija od prethodne. Pri tome nije toliko čudno što je ova godina bila loša, koliko što je lanjska bila dobra. Jer, statistika kaže da su naklade hrvatskih knjiga bile 1900. i 2000. u dlaku iste, pa se zato više nismo ni nadali nikakvom boljitku.
A sad je boljitak odjednom došao i čovjek se pita zašto je nastupio i zašto je odmah došlo do oscilacija. Meni se čini da je stvar u tome što se promijenio naš odnos prema knjigama. Godinama i desetljećima knjiga je za nas bila dužnost. U današnje doba postala je zadovoljstvo. I, u tome je cijela stvar. Što znači da je knjiga bila dužnost? Ne misli se tu na školsku lektiru niti na ostale oblike prisile, nego na ono što smo sami izabirali kao vlastiti moralni i intelektualni stav. Sve do prije dvadesetak godina, nama se činilo da ćemo, ako ne pročitamo neku knjigu, naprosto biti siromašniji. Zato smo se trudili da pročitamo sve što nam se činilo važno, bez obzira na to jesmo li tu važnost sami definirali, ili su nam je nametnuli mediji, škola ili društveni autoriteti. A što je najvažnije, mi smo tada dopuštali da nas knjige mijenjaju, prihvaćali smo njihove pouke, tvrdili smo da se na taj način izgrađujemo kao osobe.
Onda je došlo ovo sadašnje vrijeme, kad je knjiga užitak. Čitatelj više ne misli da mu je obaveza da išta pročita, nego se za njega sve svodi na pitanje koja će mu knjiga donijeti više zadovoljstva. Ne postoji, dakle, neka opća, društveno priznata vrijednost knjige, nego postoji samo njezina vrijednost za pojedinca. A kriterij te vrijednosti leži u sposobnosti knjige da tome pojedincu donese zadovoljstvo. Samo se po sebi razumije da ona toga pojedinca onda ne može mijenjati, jer on je jednom za svagda definiran definiran je kao egocentričan subjekt i sve što dolazi izvana mjeri se njegovom subjektivnošću.
A ako je knjiga zadovoljstvo, onda njoj konkuriraju druga zadovoljstva. S njom se može mjeriti ne samo film ili kazališna predstava, nego također i putovanje, razgovor uz kavu ili dobra cigara. Knjiga se s tim drugim užicima mora neprestano boriti, i sasvim je logično što i sama postaje nalik na putovanje, na razgovor uz kavu ili na cigaru. Isto je tako logično što u toj borbi ona jedanput dobiva, a drugi put gubi, jer subjekt je hirovit, pa ga čas privuče jedno zadovoljstvo, a čas drugo.
A iz toga slijedi da ni prošlogodišnji uspjeh naše knjige nije posljedica ničijega truda ni pameti, kao što ni ovogodišnji pad nije posljedica ničijega nemara ili lošeg rada. Jednostavno, drugi su užici ove godine bili privlačniji. I, to nam je pouka za budućnost: moramo znati da ćemo i dalje biti žrtve hirova, ako ne hirova povijesti, onda svojih vlastitih.
