Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 1
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
Kata Mijatović

San je zadnja utvrda osobnosti koja se opire trivijalnosti naše svakodnevice

Foto: tomislav miletić/pixsell
1/4
14.05.2024.
u 15:59

Multimedijalna istraživačica snova u zvjezdarnici u Križevcima predstavila je izložbu "Stellarium, kometi iz REM faze"

Gotovo pola života provodimo spavajući i naše nesvjesno definira nas mnogo više nego što to želimo priznati. Snovi nam tako postaju zaklon, oaza slobodna od represivnih sistema masovne kontrole, poput političke i medijske manipulacije. Ponekad smo, čini se, tek u snovima zapravo budni, smatra nagrađivana umjetnica Kata Mijatović. Snovi, dakle, određuju njezin odnos prema društvu, a u sanjanju vidi i proces koji je sličan umjetničkom stvaralaštvu – "Dok sanjamo, svi smo umjetnici", ističe – pa se na izvjestan način nadovezuje na tradiciju avangardnih poziva za demokratizaciju umjetnosti.

Polazišta su to i razlozi zbog kojih se Kata Mijatović, koja nas je predstavljala i na 55. Venecijanskom bijenalu, u svom radu uvijek iznova godinama bavi snovima i nesvjesnim – bilo da bijelom gondolom plovi venecijanskim kanalima ili u sklopu performansa spava u skulpturi "Oblik prostora XIII" Ivana Kožarića ispred MSU. I na izložbi "Stellarium, kometi iz REM faze", koja, u organizaciji Umjetničkog paviljona, upravo traje u križevačkoj zvjezdarnici, referira se na temu snova i nesvjesnog.

O čemu je točno riječ na aktualnoj izložbi?

Riječ je o seriji prostornih intervencija koje minimalno nadograđuju prostor i nastoje komunicirati s njegovom namjenom. Intervencije se temelje se na izabranim snovima iz online projekta ''Arhiv snova'', a na otvorenju sam u dvorišnom prostoru zvjezdarnice izvela i performans ''Iščezla riječ''. Intervencije su krajnje minimalističke; u eksterijeru vidljiva je tek zastava koja se vijori s gromobrana zgrade, a na kojoj je ispisan tekst jednog od arhiviranih snova. Približi li se, posjetitelj može čuti i audiokomponentu rada, koja se emitira s uređaja, odnosno zvučnika na terasi zvjezdarnice; premda figurira kao zvučna kulisa, tj. šum svemira, zapravo se radi o sonificiranim, u zvuk prevedenim fizikalnim fenomenima koji po sebi nemaju svojstva zvučnih valova. Ulaskom u zgradu, posjetitelj se pak može udubiti u čitanje tuđih snova; jedan od njih ispisan je kao tekst na betonskom stupu, odnosno površini pored koje se prolazi na putu za kat, a veći broj odabranih snova čita se na ekranu postavljenom u potkupolnom prostoru samog opservatorija.

Zašto ste za ovu izložbu izabrali baš zvjezdarnicu u Križevcima?

Izložba je nastala u sklopu projekta ''Izmještanja'' Umjetničkog paviljona u Zagrebu. Kustosica Jasminka Poklečki pozvala me je još prije dvije godine da osmislim projekt za njihov novi galerijski prostor u Ilici, u međuvremenu je i taj prostor krenuo s obnovom. Nakon toga ravnateljica Paviljona Irena Bekić predložila mi je zvjezdarnicu, što sam objeručke prihvatila, prvo je u planu bila zagrebačka, ali odustali smo od nje zbog sigurnosnih uvjeta, i na kraju taj je projekt realiziran u novootvorenoj zvjezdarnici Kozmološkom centru u Križevcima, uz ljubaznu i svesrdnu pomoć i podršku njihova osoblja.

Mjesta poput zvjezdarnica nameću pitanje 'ima li života izvan Zemlje'? Kakav je vaš stav prema tome?

Vjerujem da ima, čini mi se nemoguće da smo sami u svemiru... no moguće je i to da naša percepcija (uza svu pomoć tehnologije) ne može dohvatiti sve oblike "života" koji su mogući, dakle to je povezano i s definicijom života koju smo usvojili.

Što je uopće bio okidač da počnete tako detaljno, sada već desetljećima, umjetnički istraživati vezu svjesnog i nesvjesnog?

Nema nekog posebnog okidača, dolazilo je to u etapama koje su se prirodno povezale... ni danas nisam sigurna jesam li ja odabrala to što radim ili je to na neki način odabralo mene, jer je ta tema (u mom slučaju posredovana uglavnom snovima) naravno, hermetična i ne korespondira baš s temama koje danas doživljavamo kao važne. Činilo mi se važnim isticati da u svemu što nam se događa naš psihički život funkcionira na prepletanju i prožimanju svjesnih i nesvjesnih sadržaja pri čemu jedno oblikuje drugo, s naglaskom na nesvjesno, koje je pokretač na elementarnoj razini. I dok u polju tzv. svjesnosti u budnom stanju uvijek djeluje i nesvjesno, u snu postoji samo čisto polje nesvjesnog koje isključuje svjesno, što me kao umjetnicu i nagnalo da se bavim snovima. Dakle, ili možemo biti budni ili sanjamo, ne može se to odvijati istodobno. Nastojim pojednostaviti stvari i uvijek naglasiti dihotomiju svjesno/nesvjesno, bilo da je riječ o "iznošenju" poruka iz nesvjesnog ili o pokušaju komunikacije svjesnog ja s nesvjesnim, ili o mapiranju snova unutar psihičkih prostora.

Umjetnica predstavlja VR instalaciju “Polje”
Foto: Matija Habljak/Pixsell

Zašto je bitno sanjati?

Doživljavam snove kao neophodne psihičke kriptograme u kojima se naš um ima potrebu osloboditi svih zakonitosti po kojima funkcionira u budnom stanju. I to je polje uvjetovane slobode, uvjetovane jer je limitirano našim iskustvima, slikama, traumama iz kojih snovi grade svoj sadržaj. Međutim, ponekad snovi "izađu" i iz tih i takvih uvjetovanosti probiju se u nepoznato. San je misterij koji nas može povesti na putovanje unutar nas samih ili čak izvan dimenzija u kojima postojimo u fizičkom smislu, može nam pokazati naše želje, traume i najgore strahove. San je još možda zadnja utvrda najdublje osobnosti koja se opire našim svakodnevnim kulisama i unificiranim modelima življenja. Međutim, kad to osvijestite, ovisi što ćete s tom spoznajom učiniti u javi. Jako puno ljudi uopće se i ne sjeća da sanja. Snovi kao fenomen najviše govore o ambivalentnoj prirodi percepcije, o krhkosti i nestalnosti života, o razinama svjesnosti koje se tek mogu dosegnuti. To su ponori koji se otvaraju posebno u ovom stoljeću koje nas ubrzano uvodi u neko novo doba u kojem se mijenja definicija čovjeka i njegova percepcija stvarnosti. A ta je stvarnost obilježena virtualnim svjetovima koje stvaramo uz pomoć tehnologije. Pa tu je i ta analogija da to sve već postoji u nama na jednoj organskoj razini, od kada postojimo, a to je važno osvijestiti za vrijeme koje dolazi.

A što je s noćnim morama?

Potvrđeno je da su snovi veliki čistači "štetnih unosa" i da na psihičkoj razini obavljaju posao koji primjerice jetra obavlja na fizičkoj razini, a to se "čišćenje" najčešće događa kroz noćne more. Budući da nas naše nesvjesno bolje poznaje od našeg svjesnog ja, ono djeluje na tim potisnutim i zatomljenim frekvencijama. Nastojim uvijek u radovima naglasiti tu subverzivnu prirodu nesvjesnog u odnosu na konstrukcije svjesnog ja. Nesvjesno nas za razliku od svjesnog ja nikada ne laže, upozorava nas, ponavlja nam ono što ne želimo vidjeti, u tom je smislu pomagač na putu k višoj svjesnosti.

Kao naša predstavnica na Venecijanskom bijenalu spavali ste u bijeloj gondoli ploveći venecijanskim kanalima u izložbenom projektu ''Između Neba i Zemlje''. Interaktivni dio te izložbe bila je web-domena "Arhiv snova", u koji su ljudi mogli unositi svoje snove i na taj način postajali su dio cjelokupnog projekta. On je još aktualan?

Zadnji unosi su od 10. svibnja i ja se nadam da će Arhiv obavljati svoju funkciju virtualnog "bazena" koji se puni snovima, dok god je interneta. Arhiv je od samog osnutka i "materijalna" baza za niz radova koje izvodim u različitim medijima, od interaktivnih i site-specific instalacija, performansa, videa pa sve do objekata i audioformi, u kojima snove koristim kao sadržajni i konstruktivni materijal. Iako su snovi individualni, introspektivni i hermetični sadržaji, s vremenom (i količinom unosa) Arhiv prvenstveno doživljavam kao "zajedništvo u sanjanju", prostor pohrane univerzalnog narativnog iskustva o postojanju unutarnjih psihičkih prostora izvan kontrole svjesnog "ja".

2010. šest je sati tijekom performansa spavala u Kožarićevoj skulpturi ispred MSU
Foto: ATELJE ŽITNJAK

Koliko je trenutačno snova u Arhivu?

U Arhiv je do sada uneseno više od 2200 snova na različitim jezicima. Administriram i čitam snove dosta često, na žalost kod većine snova na stranim jezicima uz pomoć Google prevoditelja, a u neke projekte uključila sam i profesionalne prevoditelje. U brojne svoje radove uključujem te tuđe sne. Tako je primjerice nastao performans "Dva sna", koji je prvo izveden u Osijeku 2010., zatim u Splitu 2012. i Koprivnici 2017. U njemu dvije mlade djevojke na ulici dijele letke na kojima su otisnuti tekstovi snova Markite Franulić i Snježane Klarić. U oba je riječ o iskustvu smrti. I iako su situacije različite, u oba sna smrt je opisana kao sličan entitet, kao "ništa" koje se doživljava kao ugodno. Taj njihov mističan doživljaj smrti kroz san, kroz našu noćnu osobnost, suprotstavljen je dnevnoj užurbanosti i trivijalnosti svakodnevice. I performans "Iščezla riječ", kojim je otvorena aktualna izložba u Križevcima, temelji se na snu preuzetom iz Arhiva snova (Marina, 18. ožujka, 2014.) u kojem se zorno opisuju proces iščezavanja manifestnog sadržaja sna tijekom buđenja. U performansu ispisujem tekst sna vodom i kistom na podnožje betonskog zida u dvorišnom prostoru zvjezdarnice. Ispisivanje teksta vodom uprizoruje proces nestajanja teksta iz sna (isparavanje), dok sljedeća radnja, postavljanje ogledalne trake s ispisom sna u podnožje zida, vraća tekst sna na pozornicu okrenutu publici.

Živo pamtim vaše "spavanje" u Kožarićevoj skulpturi. Što je Kožarić rekao na tu vašu ideju?

Na taj rad ponukalo me Kožarićevo objašnjenje skulpture "Oblik prostora XIII", u kojem navodi da je riječ o odnosu dva prostora koja nas omeđuju, neba i zemlje. Razgovarala sam s Kožarićem i on je dopustio intervenciju, kao što je uvijek i dopuštao umjetnicima da interveniraju u njegove radove. Tako je nastao taj performans "Spavanje između neba i zemlje", u kojem sam provela noć u "Obliku prostora". To je bio neponovljiv doživljaj. U nekoliko sam se navrata kao umjetnica osjećala privilegirano, imala sam osjećaj da mogu iskusiti nešto što inače ne bih, a jedna od takvih situacija bilo je i spavanje u Kožarićevoj skulpturi.

Rođeni ste i odrasli u Baranji. Po čemu pamtite Baranju svojeg djetinjstva?

Po divljoj prirodi, pravom ljetu, pravim zimama, pravom voću... Nešto od toga još je ostalo u Baranji, no dosta toga je nepovratno nestalo, kao što se uostalom događa sa svačijim djetinjstvom.

Bijelom gondolom plovila je Venecijom predstavljajući Hrvatsku na Venecijanskom bijenalu 2013.
Foto: ARHIVA NMMU

Zanimljivo je da ste puno prije nego što ste se upustili u umjetnost 1981. diplomirali pravo u Osijeku i šest godina radili kao pravnica u Općini u Belom Manastiru... Je li pravo bio izbor po inerciji ili niste imali hrabrosti upustiti se u umjetnost?

Nisu postojale opcije da odem studirati u Zagreb pa sam pravo upisala i završila po inerciji. No raditi u ono vrijeme pravne poslove (ne znam kako je sada) u Općini Beli Manastir za mene je bila totalno kafkijanska situacija koja mi je zapravo pomogla da preusmjerim svoj život. No taj mi je posao ipak kasnije u neku ruku pomogao u svladavanju administrativnih prepreka s kojima se susreće svaki slobodni umjetnik.

Biti slobodnim umjetnikom danas je kompliciran posao... Koje su najveće zamke takvog života u ovoj zemlji?

Morate biti spremni na financijsku i svaku drugu nesigurnost. Nesigurnost je najveća zamka u tom poslu, no ona je prisutna danas i u mnoštvu drugih poslova, ne samo u Hrvatskoj, u pitanju je globalna nesigurnost koju proizvode liberalni kapitalistički sustavi.

Vaša umjetnička priča počinje krajem 80-ih u Baranji s grupom Močvara, koju je osnovao vaš životni partner Zoran Pavelić. Do tada suvremene umjetnosti u Baranji nije bilo, a ne znam ni postoji li danas tamo ijedan galerijski prostor. Zatim se vaše zajedničko umjetničko djelovanje u Baranji nastavlja na Baranjskoj umjetničkoj koloniji/BUK-u, kada ste kao članovi umjetničkog savjeta u Baranju pozivali radikalne umjetnike i nositelje avangardne scene kao što su Jerman, Gotovac, Stilinović... Je li u lokalnoj zajednici bilo razumijevanja za takva gostovanja?

BUK je u to vrijeme dovodio suvremenu umjetnost u Baranju, među ostalim i takve važne umjetnike koje ste naveli. U početku, kada je organizaciju BUK-a vodio tadašnji predsjednik Općine Draž Marko Barišin (moram ga spomenuti zbog njegovih zasluga), BUK je mogao krenuti u tom smjeru, no 2010. općinska vlast se promijenila i više nije bilo moguće tamo dovoditi ljude koje smo željeli, što je velika šteta. Ne znam uopće djeluje li danas BUK uopće i kako.

Prije pojave Močvare jedina avangardna pojavnost u Baranji je podatak da je u selu Zmajevcu 1898. rođena Otti Berger, umjetnica i članica Bauhausa, koja je tamo provela i zadnje godine svog života. Rat je za nju imao daleko pogubnije posljedice, 1944. odvedena je u Auschwitz i tamo je ubijena. Ima li u Baranji danas ikakvog memorijalnog traga o njoj?

Mislim da nema i to je strašna šteta, znam da je tek povjesničarka Antonija Mlikota izdala važnu knjigu o njenom životu i radu. Imala sam tu sretnu mogućnost da 2023. u okviru projekta Artupunktura izvedem audiointervenciju u novootvorenom parku Otti Berger u Zagrebu. Postavila sam u park tri kućice za ptice s nasnimljenim cvrkutanjem baranjskih ptica, kao posvetu toj velikoj umjetnici.

Aktualna izložba u Križevcima, u sklopu koje se s gromobrana zvjezdarnice vijori zastava na kojoj je ispisan tekst jednog iz Arhiva snova
Foto: Vanja Babić

Bježeći iz ratne Baranje, jedna od rijetkih stvari koju ste ponijeli bila je bilježnica s vlastitim snovima iz 1991... Kako ste doživjeli izbjeglištvo i kako ste na kraju završili na studiju slikarstva u Firenci?

U vrijeme tog ludila odlučila sam napustiti posao u Belom Manastiru i pokušala upisati Akademiju likovnih umjetnosti u Firenci. Uspjela sam i krajem 1991. godine odlazim u Italiju. Snove sam zapisivala tijekom tog turbulentnog razdoblja, kod kuće u Baranji. Već se slutilo što će se dogoditi i vjerojatno su zbog toga i moji snovi bili intenzivni i uznemirujući. Ali dok sam košmarnu stvarnost doživljavala u nevjerici, ne shvaćajući da je moguće da se tako nešto događa, u snu nisam bila u ulozi aktera, nego promatrača stvarnosti. Bio je to dnevnik nesvjesnog, bilježenje stvarnosti s nesvjesne razine.

Što sanjate o hrvatskoj budućnosti, a koja je vaša svjesna projekcija te iste budućnosti?

Iskreno, više me brinu projekcije naše globalne budućnosti, klimatskih promjena, ratova koji niču na sve strane, u tome smo kao i svi, a projekcije nisu obećavajuće, naprotiv, rekla bih da sam u vezi globalne budućnosti objektivno pesimistična.

Nekako se pretpostavlja da umjetnici egzistencijalnu nesigurnost lakše podnose. Je li to baš tako i kakva je pozicija umjetnika u aktualnom hrvatskom društvu?

Kao i uvijek, nezahvalna. Ipak mislim da je malo bolje krenulo s ulaskom u EU i većim dotokom novca za kulturu. Mislim da se i situacija s umjetničkim honorarima promijenila nabolje, no mladim umjetnicima koji tek kreću u odabir životnog puta i suočeni su s nesigurnošću i danas je jednako teško.

Zašto je kultura od vitalne važnosti za društva i jesmo li u Hrvatskoj toga uopće svjesni?

Teško da smo svjesni, osobito u domeni onog što nazivamo suvremenom umjetnošću, a što je po meni od vitalne važnosti jer uvijek otvara nova i aktualna pitanja i nudi nova tumačenja za procese koji se događaju ovdje i sada, i to na jedan kompleksan i sveobuhvatan način kako to samo umjetnost može.

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije