“Priče o žudnji”, tako glasi podnaslov romana “Tri žene” Lise Taddeo (Mozaik knjiga, urednica Aleksandra Stella Škec, prijevod Aleksandra Barlović, 129,90 kuna), poprilično hrabrog djela koje kroz tri priče o tri vrlo različite žene secira mnoga skrivena pitanja ženskog svijeta i postavlja dijagnozu po kojoj se žene uvijek (i svuda) zbog svoje žudnje osjećaju i loše i krivo.
Prva junakinja je mlada žena koja prolazi sudski proces u kojem želi dokazati da ju je srednjoškolski učitelj seksualno zlostavljao i u tome, naravno, ne uspijeva. Druga je žena koju suprug nije poljubio jedanaest godina, a čija psihoterapeutkinja kaže: “Pa to je normalno”. Ona konačno pronalazi ljubavnika, ali ne i odgovor na svoje žudnje. Treća žena naoko ima sve u životu: uspjeh, ljepotu, novac, čak i muža koji voli samo nju i , kako ona sama tvrdi, uvijek vidi samo nju. No taj isti muž gleda je i u seksualnim odnosima s drugim ljudima, ženama i muškarcima. I uvijek su to odnosi na koje je on navodi, za koje on izabire partnere i koje, treba li to uopće reći, on kontrolira.
Zbog sve tri priče, kao i konotacija koje proizlaze iz njih, podnaslov ove knjige mogao bi glasiti i “priče o kontroli”, jer ni jedna od junakinja tu kontrolu nema u svojim rukama. Štoviše, one nisu u vlasti svojih žudnji, nego u vlasti muškaraca koji im te žudnje ispunjavaju ili uskraćuju. A to nisu samo njihovi partneri, već svi muškarci (braća, učitelji, odvjetnici...) koji imaju pune ruke posla brinući se da ovaj naš svijet i dalje bude – muški svijet koji će biti takav samo ako uspiju iz njega prognati ženske žudnje.
Kako to baš i nije lako izvedivo, tada te iste žene treba natjerati da se osjećaju ružno, debelo, glupo... I tako muškarci i dalje imaju svoj svijet u kojem se osjećaju sigurno, a žene imaju anoreksiju, poslove neadekvatne njihovim sposobnostima, djecu o kojoj se same brinu, psihoterapeute kojima je važan samo honorar na kraju seanse... Pa se vi sada i dalje zavaravajte da smo odmakli korak ili dva od “Tramvaja zvanog žudnja”.
