Nakon dvadeset godina Johnny Lydon, nekad poznatiji kao Rotten, obnovio je PiL s kojim dolazi u zagrebačku Tvornicu 12. lipnja. Zvao sam ga u L. A., uplašen da ikonu Sex Pistolsa ne zateknem u fazi neljubaznosti prema novinarima. Ali tako raspoloženog tipa za razgovor nisam već dugo sreo...
Na početku čestitke na povratničkom albumu “This Is PiL”, zatekli ste mnoge skeptike...
Ne vodim brigu o tome što kažu kritičari ili itko drugi. Vodim brigu da činim najbolje što mogu, u skladu sa svojim sposobnostima i jako sam zadovoljan krajnjim rezultatom. Dokazuje mi da je povjerenje u moje prijatelje i u sebe samog bio vrijedan razlog jer smo se predstavili briljantnim albumom. PiL je vrlo zdrav bend. Sramota je da mi dva desetljeća velike diskografske tvrtke nisu željele pomoći, nisu mi davale podršku ni financijsko zaleđe. I pretvorili su mi život u pakao. Nisu mi dopustili da napustim izdavačku kuću, a nisu htjeli ni ulagati u mene. Zato sam morao skupiti novac i otkupiti svoj odlazak.
Možete li detaljnije objasniti što je dovelo do toga?
Bio sam u dugovima, dugovao sam im novac. I štogod sam novca skupio, to je išlo njima. Trebala su mi dva desetljeća da skupim dovoljno. Nisam mogao raditi, nisam mogao snimati ploče, nisam mogao ništa. Nijedna izdavačka kuća nije mogla sa mnom potpisati ugovor zbog prethodnog duga. Bio sam u ozbiljnom financijskom zatočeništvu. Morao sam biti zapanjujuće strpljiv i dočekao sam to. Zato u mojoj životnoj filozofiji nikada nije postojalo geslo: “Nadam se da ću umrijeti prije nego ostarim”. Ha-ha... Morao sam biti strpljiv i svaka je minuta moga života vrlo vrijedna.
Koja je točka bila presudna za obnavljanje PiL-a?
Reklama za britanski maslac. Proizvođač je shvatio da se dobro slažem s divljim životinjama i pitao me bih li promovirao britanski maslac i ja sam pristao. Tim novcem odlučio sam ponovno okupiti PiL, otplatiti dio duga i osnovati vlastitu diskografsku kuću. Sada smo potpuno neovisni, od cijelog, kako ga mi nazivamo, “shitstema”.
Kroz bend je prošlo jako puno članova, zapravo ste cijelo vrijeme vi bili jedina konstanta. Kako ste se odlučili koje ljude vratiti? Mnogi bi od nas vjerojatno najviše voljeli prvu, originalnu verziju...
To bi bilo jako glupo.
Zašto?
PiL je trajao dugo i snimili smo puno ploča. To je moj bend, bend koji sam ja osnovao i mogu raditi samo s onim ljudima za koje smatram da su najbolje osobnosti. Automatski to za mene znači da su oni i najbolji glazbenici. Jer, ako se ne slažete s ljudima kao osobama, nećete se slagati ni oko čega drugoga. U PiL-u je bilo 49 članova, dakle puno izbora. Otada su mnogi ljudi pokrenuli vlastite karijere i rade nešto za što mislim da je prilično zanimljivo. Na puno je načina PiL bio nešto poput glazbenog koledža. Obrazovali smo mnogo glazbenika i nakon toga oni su išli dalje. Neki od tih ljudi jako su neprijateljski raspoloženi. I zato s njima ne mogu raditi. Bubnjar Bruce Smith i gitarist Lu Edmonds, koji može odsvirati što god vam padne na pamet, članovi su s kojima sam proveo najviše vremena u formatu PiL-a. I obojica su mi bila očit izbor. Oni su vrlo različiti, ali obojica su mi prijatelji i prijatelji su međusobno. Savršeno. Kada smo tražili basista, tražili smo nekoga tko može svirati ne samo prvu PiL-ovu ploču, nego sve PiL-ove ploče. A originalna postava nije to u stanju.
Što mislite o turneji "Metal Box In Dub" na koju su krenuli vaši prvi suradnici iz PiL-a Keith Levine i Jah Wobble?
Mislim da je to blesavo. Dva koraka unatrag. PiL nikada nije bio imitatorski reggae bend, a na žalost neki su ga bivši članovi pretvorili u to. Tragično gubljenje vremena.
PiL je, osobito na početku, imao jako originalan i specifičan, gotovo mantričan zvuk. Kako ste ga uspjeli postaviti i napraviti zaokret tako brzo nakon punka koji je još uvijek buktio? PiL je zvučao kao bend koji ima više veze s eksperimentalnim bendovima 1970-ih, otkačenim reggaeom i diskom, nego s punkom?
Da, imali smo sve to. I više od toga. Sve što nam je padalo na pamet, to smo stavljali na ploče. Smatrali smo to vrijednim eksperimentiranja. Mnoge su pjesme bile improvizacije jer nismo imali dovoljno novca da bismo si priuštili kvalitetne snimke. Koristili smo dodatne sate u studiju, kada bi netko drugi snimao, mi bismo poslije njih uletjeli u studio, na brzinu snimili i brzo pobjegli. Tragično je da neki od prošlih članova PiL-a zaboravljaju to i važnost PiL-a. Oni su bend reducirali na nešto blesavo. Žao mi je tih dečki. Volim PiL, to je bezvremenska priroda, to je bend koji nikada ne možete kategorizirati. Nikad.
Slažem se, samo budite svjesni da volimo dub-elemente u PiL-u...
Bio sam reggae DJ, znam o čemu govorim.
Očito je da okupljanje PiL-a ima više smisla nego što je imalo Sex Pistolsa prije nekoliko godina. Koje je bila poanta tog okupljanja?
To su mi prijatelji. Razdvojili smo se pod dosta nesretnim okolnostima, s puno svađa i tenzija. I htjeli smo se, pretpostavljam, upoznati kako treba. I jesmo. I shvatili smo da se ne sviđamo jedni drugima i da se više nikada nećemo sastati.
Jeste li probali raditi nove pjesme?
Ne. Ne mogu pisati pjesme za Sex Pistols. To je razdoblje prošlo. Kada pišem nove pjesme, automatski mislim na PiL. Ne mogu si pomoći. Moja instinktivna priroda ne dopušta mi da pišem za njih. Vjerujem svojim instinktima.
Proveli ste puno više vremena u PiL-u nego u Pistolsima, ali za puno je ljudi PiL još uvijek nešto što ste radili nakon Pistolsa.
Mogu razumjeti da je tako. Sex Pistolsi bili su moj prvi bend, tako sam se pojavio, glasan sam i ponosan zbog svega što smo napravili. Šokantna strana cijele te priče i danas izaziva drhtavicu kod ljudi. To je super. Ali ne mogu cijeli život živjeti svoj prvi korak. Uostalom, najbolje će stvari tek doći.
Biste li s Pistolsima radili sve isto kako je bilo da možete ispočetka to sve proživjeti?
Nemate izbora. Ili u startu odradite sve kako treba ili uopće ne odradite. Imate samo jedan život. I bolje je da ga provedete kako treba. Zato pomno analiziram svaki svoj korak, želim biti siguran u to da donosim pravilne odluke. Ne prepuštam stvari sreći. Na svoju sreću... Ha-ha... Bio je to prilično moćan početak za bilo koga, tu sam naučio sve o pisanju pjesama, o glazbi, dalo mi je jako zaleđe. Ali ljudi moraju biti svjesni da, ako je netko sposoban to sve napraviti u svojoj prvoj godini, na njega svakako treba obraćati pozornost i nadalje. Mislim da me se još uvijek dosta ljudi plaši, smatraju me previše političnim... U Americi imam velikih problema jer ne želim umuknuti. Govorim što mislim. Potječem iz radničke klase, dolazim od najsiromašnijih od siromašnih i zalažem se za pristojna građanska prava. To je pretežak koncept za američke političare.
Sex Pistols i punk pomogli su oblikovati svijet...
Znam to, s kim mislite da razgovarate? Ja sam kralj punka.
Kanio sam pitati osjećate li se kao jedna od ikona ovog vremena?
Osjećam da mi ljudi žele govoriti što bih trebao, a što ne bih trebao raditi. A ljudi moraju shvatiti da kralj punka može govoriti što god jebeno želi! Imam svoja pravila. Ništa ne radim da bih ikoga povrijedio. I ne zanima me nasilje, zanimaju me samo pravi dogovori. U svakom pojedinom segmentu koji dirnem želim istinu. To je svijet koji tražim.
I danas neki, po meni jako neupućeni ili zlobni, pokušavaju omalovažavati Pistolse kao projekt Malcolma McLarena...
To su ljubomorni ljudi. Kada kažu nešto takvo, ne znaju o čemu govore. Dolazim iz siromaštva i znam pisati jebeno sjajne pjesme. I nitko ih drugi ne piše za mene.
Jeste li već u to vrijeme znali da želite biti glazbenik do kraja života?
Čim smo počeli, odmah mi se svidjelo. Da. Bio sam oduševljen tim svijetom, njegovim opasnostima, strahovima, pustolovinama. Bilo me strah da neću znati pjevati pa sam sebi rekao: “jebi to, naći ću svoj vlastiti glas”. I našao sam ga. Od prvoga sam dana našao svoj glas i jako mi je drago zbog toga. Mogućnosti koje mi je dao taj bend nikada neću zaboraviti i zato i danas volim njegove članove, kao što volim i sve ostale ljude s kojima sam ikada u glazbi surađivao. Bez obzira na to što oni osjećaju prema meni, ja njih volim.
Pročitao sam vašu izjavu da kao klinac u katoličkoj školi niste htjeli pokazivati da znate pjevati da ne biste završili u crkvenom zboru, što bi značilo da svećenici imaju pristup vama. Imate li još uvijek isti prezriv stav prema religiji kao u pjesmi “Religion” na prvom albumu?
Da, religija je prvobitna politika. Današnja je politika samo verzija religije. Sve dogme koje je postavilo čovječanstvo služe tome da diktiraju masama. Nema Boga, svi smo mi bogovi. I raj je na Zemlji, ne negdje u oblacima.
Kao dječak ste svjedočili pedofiliji?
Jesam. Svi smo bili svjedoci toga. I upravo zbog toga, kada sam vidio Bona koji ljubi papinu ruku, to mi je bio znak da raskrstim s njim. Volim Bona, ali to ne bi trebao činiti.
Što biste poručili novom papi?
Poručio bih mu: “Drži ruke dalje od mene”. Ha-ha... Da ima imalo razuma, zatvorio bi Crkvu kao lažnu religiju. Sve su religije lažne. Svima im je cilj uzeti novac od budalastih ljudi.
Već neko vrijeme živite u Los Angelesu. Kako Kalifornija utječe na vašu vrlo britansku javnu osobnost?
Mislim da ja utječem na njih. Previše sam jaka osoba da bih potpadao pod trendove oko sebe. Mislim da sam ja taj koji utječe, a ne na kojeg se utječe.
Zašto ste se preselili u L.A.?
Zbog uhićenja u Engleskoj. Policija mi je stalno pretraživala kuću. Prije ili kasnije prišili bi mi nešto, nisam imao potporu medija i osjećao sam se vrlo izolirano. Zato sam spakirao stvari i preselio se. Preselili smo cijeli PiL u Ameriku. Europa nas nije željela. Željeli su samo Sex Pistolse i to je bilo to. Bilo je vrlo teško, financijski me uništilo. Ali nije me briga, vrijedilo je svakog penija. Ljudi za PiL često govore: “Ah, prva dva albuma su bila dobra”. Gdje su bili ti ljudi kada su ti albumi objavljeni, nitko nam tada nije davao podršku. Sada se svi vraćaju u prošlost i govore da su to bili fantastični albumi. Halo, evo vam moj novi album koji je također fantastičan. Ali ne trebaju mi ljudi koji će to govoriti za deset godina. Treba mi da ga poslušaju ovog trenutka, da obrate pozornost jer rezultat koji smo napravili zahtijevao je jako puno posla, puno energije, iskrenosti, krvi, znoja i suza. Nema nikakvih medijskih manipulacija, medijskih kampanja, ne pljujem na aerodromima da bih došao u medije. Na vama je da izaberete želite li pravu stvar ili da vas zajebavaju s Britney Spears ili Madonninim regularnim sranjima. Moderna glazbena industrija pala je u duboku rupu i to je sve što od glazbe sada postoji. Oni su sve preuzeli, ubijaju live glazbu. Svi ti Jay-Z-ovi i slični izvođači, sve su to muda. I odjednom mene proglašavaju teškim. To je suludo. Svijet je okrenut naglavačke. I ja bih samo želio unijeti ravnotežu.
Planirate li se vratiti u Englesku?
Ne želim više biti u Americi. Želim se preseliti nekamo, ali ne znam kamo. Dosta mi se sviđa Kina.
U Hrvatskoj vam možemo ponuditi lijepu obalu i puno političkih tema za pjesme.
Ha-ha-ha...
Prvi put dolazite u Hrvatsku, što biste poručili fanovima?
Ako dolazite čuti Sex Pistolse, zakasnili ste trideset godina. Morao sam nastaviti sa svojim životom. Dao sam prošlosti što sam imao, sada smo u sadašnjosti i okrenut sam budućnosti kao što bi trebala biti sva ljudska bića.
