Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 11
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
'NE VIDIM SE VIŠE U TOJ PRIČI'

Jelena Hadži-Manev: Nedavno sam bila na gostovanju u Đakovu i pitao me vozač bih li ušla u angažman

storyeditor/2024-03-01/PXL_010923_102765820.jpg
02.03.2024.
u 10:52

Glumica, producentica i autorica Jelena Hadži-Manev na portalu Večernjeg lista kreće pisati blog o nezavisnoj sceni

Jelena Hadži-Manev je glumica. I producentica, žena koja piše tekstove za autorske predstave kakva je, primjerice, "Supermama". Ona je i dugogodišnji "motor" nezavisne kazališne scene u nas; prvo je radila na osnivanju i postavljanju na noge Ludens teatra, a zatim je osnovala Tragače. Sada je i nova blogerica Večernjeg lista, koja će u svom blogu svim mladim umjetnicima olakšati pokretanje vlastitih projekata, uputiti ih u tajne bivanja samostalnim umjetnikom i poduzetnikom u kulturi.

Povod za ovaj razgovor je suradnja s Večernjim listom, ali trebamo na početku predstaviti Jelenu čitateljima. Glumica, ali i osoba koja od svojih profesionalnih početaka gura nezavisno kazalište. Zašto?

Bio je to splet okolnosti. Na izlasku s Akademije uključila sam se u priču kolega koji su željeli pokrenuti vlastito kazalište, a kad odmah nakon školovanja uzmeš karijeru u svoje ruke, na to se navikneš i ostaneš na tom putu. Nedavno sam bila na gostovanju u Đakovu i pitao me vozač bih li ušla u angažman. Teško je zamisliti da bih rekla ne plaći, da mi je netko servira, ali najiskrenije, ne vidim se više u toj priči. Ne bih željela zvučati pretenciozno, niti se uspoređivati s Robin Wright ili Seanom Pennom, ali kod hrpe hollywoodskih glumaca koji su imali sjajne karijere jasno se vidi da u nekom trenutku krenu producirati svoje projekte. Rade to jer žele imati veću kontrolu nad umjetničkim rezultatima. Meni je prekrasno što sada više nisam samo glumica već i netko tko osmišljava projekte i razvija ih. Uz to, sada, u četrdesetima, želim osnaživati nezavisnu scenu, dijeliti znanje, širiti ga, otvarati prostor za komunikaciju i umrežavanje jer mislim da je neovisna kazališna scena jako rascjepkana, jako potkapacitirana i slabo financirana. Svatko se bavi sobom i svojim poslom te nema resursa i kapaciteta za više. Nadam se da ih ja mogu pronaći kako bih olakšala drugima. Treba nam više suradnje, više dijeljenja znanja.

Kada govorimo o vašim angažmanima na nezavisnoj sceni, prvi je bio Ludens teatar, danas su to Tragači. Gdje su dodirne točke ta dva izvaninstitucionalna teatra?

Malo je dodirnih točaka. Ludens mi je bio velika škola jer u vrijeme kada sam bila umjetnička rukovoditeljica Ludens je radio komercijalne komedije, koje su se trudile biti pametne. Radili smo naslove koji nisu išli...

...na smijeh na prvu loptu?

Tako je! Ali to je svejedno bila komercijala i publika to počne prepoznavati. S godinama su se razvijale moje umjetničke težnje i kada sam kao glumica dosegnula razinu koju su pružale te komedije, željela sam se dalje umjetnički razvijati. A ono što Tragači rade od prve predstave je autorsko kazalište, tzv. razvojni teatar, i želja mi je da sve više uključujem publiku u razvoj tih djela. Tragači su mi pružili priliku da idem u neke nove kazališne prostore i za sada je iza nas pet kazališnih premijera, pet produkcija i sada ulazimo u šestu, koja će premijeru imati na jesen.

Zadnja vaša predstava bila je "Supermama". Premijere se sjećam po jako dobroj rakijici koju sam dobila na ulazu na predstavu, kao i činjenici da nisam ostala na razgovoru nakon nje jer nisam mama. No, predstava je bila zanimljiva jer ste priču postavili na scenu tako da u njoj nema "prisile" te je to priča koju žele čuti i tate i one žene koje nikada neće biti mame.

Hvala vam. Predstava progovara o mnogim iskustvima roditeljstva, ali i predrasudama o roditeljstvu. Npr. danas se puno govori o tome kakve su sve pogreške napravljene dok smo mi bili djeca, dok su nas odgajali i priznajem da mi je rad na "Supermami" osvijestio neke moje zadanosti iz djetinjstva. Samu sebe ulovim kako bolje razumijem svoju mamu, ali i kako joj kada je moja kći u pitanju, kažem: "Sad sam ja mama, ja sam 'šefica'."

To je i naporan kazališni posao, prikupili ste priče brojnih mama, pretvorili ih u dramski tekst, kojeg okosnicu čini vaše majčinstvo, a zatim ga i igrate.

Taj napor, jer ja i dočekujem publiku, a poslije i razgovaram s njom, ide iz moje temeljne vjere da je smisleno kazalište za publiku učiniti osobnim. Jedino tako kazalište će dugoročno preživjeti i maknut ćemo taj četvrti zid koji nas dijeli od publike. Naravno, uvijek će postojati klasična djela koja će se gledati u klasičnom kazalištu, to ima svoju ljepotu i čar. Ali mi na nezavisnoj sceni možemo biti neki pokretači koji će učiniti da kazalište postane aktivni dio društva i života zajednice.

Što smijemo otkriti o "Tri sestre na Instagramu", predstavi na kojoj sada radite? Dakle, Čehov na društvenim mrežama.

"Tri sestre" su nešto što sam puno čitala i gledala. I svaki su mi put sve genijalnije, točnije i preciznije. Kada danas promišljam našu pasivnost ispred ekrana, na društvenim mrežama i pasivnost Čehovljevih junakinja zbog geografske odvojenosti, činjenice da su žene, da tragaju za poslom, boljim životom, nametnulo mi se pitanje bi li njih društvene mreže aktivirale ili dodatno pasivizirale. Sada Tragači, Dom kulture Kristalna kocka vedrine i Umjetnička organizacija Mašina igre u koprodukciju zajedno traže odgovore.

Kada ste mi prvi put rekli naslov, u mojoj glavi je bljesnula druga razina priče: sva laž Instagrama nasuprot svim maštarijama o životu u Moskvi u tom djelu, a koje su isto takva laž.

Isto mislimo. Zanima me taj lažni ideal i ono što se nama događa. Imamo previše informacija o svemu. Dokle nas one vode? Rekla bih da nas to pasivizira, odvlači od akcije. No, da ne otkrivamo previše, smijem reći da će Tragači opet pozvati publiku da se uključi jer tri sestre će imati profile na Instagramu i tamo ćemo dijeliti stvari koje ćemo istraživati na probama.

I došle smo do bloga koji počinjete pisati za Večernji list. Zašto je on važan nezavisnoj sceni?

Želim ljudima uštedjeti vrijeme. Ne mislim da znam nešto što nitko drugi ne zna, već im želim pomoći da brže i lakše postave projekte. Primjerice, prolazila sam edukacije za koje ljudi i ne znaju da postoje, što ću isto pratiti na blogu. Uz to, mislim da mladi trebaju što prije shvatiti da su odgovorni za vlastito mjesto u umjetničkom svijetu.

Sam svoj majstor?

Upravo to. I treba destigmatizirati ideju da o glumačkoj kvaliteti govori to što odmah nakon ADU ne dobivaš glavne uloge. Meni je dugo trebalo da shvatim da na audicijama dobiješ ulogu ako pašeš ostatku podjele u tom trenutku. To je 70 posto audicije, a samo je 30 posto tvoj talent. Mladi trebaju shvatiti da treba vremena i da je normalno kada dođe period u kojem nemaju posla. Ne treba zbog toga padati u depresiju. Mnogo je bolje postati poduzetnik u kulturi. I mi umjetnici možemo postati obrtnici svog "zanata", ali treba znati postojati na tržištu. To ću ih učiti kroz blog, misleći na rečenicu profesorice Neve Rošić, koja nam je na prvoj godini studija rekla: "Spremite se 40 godina trajati u ovom poslu jer gluma je maraton." I zato želim mladim ljudima pomoći da lakše "trče" taj maraton.

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije