Snježana Babić Višnjić znano je ime najmlađim čitateljima jer ta novinarka i književnica piše za djecu. Upravo je objavila najnoviju knjigu “Kako sam naučio abecedu” u kojoj njezin junak uči uz majstore koji obavljaju razne poslove na obiteljskoj kući, istovremeno dokazujući da se u matematici snalazi bolje od roditelja.
Treba li poslije zagrebačkog potresa pitati za inspiraciju kada su uz dječaka koji još ne zna abecedu, glavni junaci – majstori?
Ideja za ovaj roman nastala je mnogo prije potresa, tijekom triju obnova koje je preživjela moja obitelj, ali je potres tu ideju neočekivano aktualizirao. Adaptacije su nalik na otvaranje portala prema nekoj drugoj dimenziji, kroz koji prostruje toliki likovi i doživljaji koje nikako ne biste mogli sresti i doživjeti u normalnim životnim okolnostima. Moja su djeca rasla uz te naše obnove koje su postale obiteljska pustolovina, koja nas je mnogočemu naučila, ponajprije strpljenju. I učvrstila u uvjerenju da možemo podnijeti mnogo više neočekivanoga, dobrog i lošeg nego što smo svjesni.
Što ste sve uspjeli djeci ispričati kroz taj okvir priče?
Ova je proza duhovit i autoironičan odraz nas, naših naravi, navada, mana i vrlina, te pouka o tome kako se u okolnostima kada čudnovate majstorske osobnosti uđu u naš dom sve može preokrenuti i pretvoriti u naličje onoga što smo zamislili. Željela sam malenima kroz smijeh prenijeti svijest o tome da se lijepe i ružne stvari izmjenjuju u našem životu i da baš one ružne, s vremenom, često postanu izvorom smijeha.
Zašto je u današnje digitalno vrijeme toliko važno da djeci čitamo priče i prije nego što nauče slova?
Zato što shvaćanju da pojave i predmeti oko nas imaju ime koje možemo pretvoriti u slova prethodi njihova iskustvena spoznaja. Takav je slijed učenja i spoznavanja naučenoga. Današnja su djeca drukčija nego naraštaji prije njih, teže uče mnoge suhoparne činjenice koje su još osnova našeg obrazovnog sustava. Povezivanje s iskustvom i doživljajnim treba postati osnovom svekolikog učenja jer je dokazano da tako naučeno postaje dio dugoročnog pamćenja, za razliku od napamet naučenih podataka. Tako je i ova forma učenja abecede zapravo početak povezivanja znanja sa životom i prizemljavanje apstraktnih pojmova u životne okolnosti, u prostor gdje riječi ožive.
Nadate li se da će se tako djeci čitati i ova vaša knjiga i da će netko uz nju naučiti čitati?
Jako bih to voljela, kao što bih voljela da im abeceda bude polazište za istraživanje svijeta. Želim da ih potakne da budu radoznali i istražuju nepoznato iza poznatoga gdje god se našli, u školi, na igralištu ili na gradilištu obiteljske kuće, da postavljaju pitanja i traže odgovore… Svaki je novi životni izazov prostor za učenje i što prije djeca postanu toga svjesna, prije će se osloboditi straha od neočekivanoga i drukčijeg. Štivo koje im nudimo mora imati to u sebi. Djeci trebaju izazovi u svakom segmentu, pa tako i u knjigama.
Kakve knjige danas treba ponuditi mališanima kako bi postali čitači za cijeli život?
Knjige s kojima će se moći povezati i koje će im usaditi dodatne spoznaje, jer čitanje je proces povezivanja čitateljeva iskustva sa spisateljevim u najčudesnijem procesu koji oživljava slike pročitanog koje se potom usađuju u iskustvo. Te knjige moraju biti više od zabave, moraju sadržavati smjernice za život u koji će maleni tek zakoračiti, one trebaju biti iskustvena i emotivna potpora u okolnostima koje još nisu iskusili, ali ih čekaju. Moraju ih voditi kroz nepoznato. Stoga je važno da djeca čitaju i neke knjige koje ne bi sama odabrala. Svako bi društvo trebalo imati jasnu viziju razvoja i s njime uskladiti i obrazovne ishode čiji su dio i knjige koje se moraju pročitati. One tako postaju inicijator samoodgoja i najvažnije odgojno sredstvo koje će dijete poslije preuzeti u svoje ruke i razviti svoj puni potencijal.
Je li moguće da će nam se uskoro dogoditi neki planetarni hit poput Harryja Pottera?
To nije pitanje za književnike nego za marketinške magove. Znamo da Harry Potter ne bi bio planetarni hit da reklamni stroj nije odradio veličanstveno svoj posao. Žalosti to svakog pisca za djecu i mlade koji daju svoj roman izdavaču s punim povjerenjem da će oni odraditi svoj dio i proširiti glas o romanu. Nažalost, izdavač se čak i ne potrudi staviti na naslovnicu oznaku da je knjiga dobila nagradu, kamoli da se angažira na promociji. Nekad sam naivno mislila kako će se izdavač silno truditi da učini svoju knjigu hitom kako bi ih prodao što više, ali većinu izdavača to ne zanima. Žive od udžbenika, a za ostalo vole da im dođu “gotove” zvijezde, i to ne nužno književne nego jednostavno “općepoznata” imena. U vrijeme zamućenih vrijednosnih kriterija kvaliteta je jedna od prvih žrtava koja ničice pada pred silovitom popularnošću za koju nije važno kako je stečena, samo da odjekne kao reklama u koju ne treba dodatno ulagati. Zato se mi, u Hrvatskom društvu književnika za djecu i mlade, ponosimo svojim objektivnim kriterijima, novootkrivenim autorima i knjigama ovjenčanim nagradama.
Zašto u svijetu pisaca mnogi još odmahuju rukom na literaturu za djecu i kažu da je to lako, a meni se čini da nema težeg i odgovornijeg posla za jednog pisca?
Pisati za djecu znači izvrgnuti se sudu onih koji neće oklijevati postaviti vam škakljivo pitanje. Jedno od takvih je i koliko zarađujete pišući knjige, pa kad dobiju odgovor pobjegne im komentar: jeste li vi normalni? Na takvu iskrenost morate biti spremni kao i na situacije da vas djeca pitaju jesu li se vama roditelji rugali kad ste kao mali pisali priče. Knjige za djecu nisu samo za malene, nego bi se trebale nazivati obiteljskima, namijenjene su svima; i velikima da razmisle ne ponavljaju li nesvjesno pogreške svojih roditelja. Pri pisanju za djecu morate stalno paziti hoće li se ideja uklopiti u strukturu stilom i figurama koje će djeci biti razumljive, a možda i dvoznačne kako biste potaknuli njihove moždane vijuge. Poštovanje knjige i pisaca uči se s odgojem i obrazovanjem i taj je segment u nas, nažalost, zanemaren. Svjedočila sam u Italiji, Švicarskoj pa i u Crnoj Gori, u Podgorici silnoj želji da se kupi knjiga gostujućeg autora. Nakon razgovora s čitateljima, knjige bi planule i morala sam obećati da ću im naknadno poslati primjerke. U nas je to rijetkost, kad ponudite knjigu s potpisom, ljudi okreću pogled. I nije to uvijek rezultat lošeg standarda, nego neshvaćanja što knjiga jest.
A da malo glavu sredi?