- Prvi sam put u Dubrovniku i oduševljen sam, kao i svatko tko dođe u ovaj grad, ali morate znati i da svi mi koji dolazimo na ovaj festival dolazimo zato što volimo Juliana – rekao je na kraju svog sinoćnjeg nastupa u Kneževu dvoru slavni američki bariton Thomas Hampson, uputivši poseban naklon Julianu Rachlinu koji je kraj koncerta, u kojem je i sam sudjelovao, dočekao u publici.
- Već dvanaest godina ovdje uživate u nastupima mnogih glazbenika, ali, vjerujte, ima nas još mnogo koji bismo došli i zato vas molim: ne dajte da ovaj festival umre – završio je svoje emotivno obraćanje publici Hampson.
Kada sam ga kasnije pitao što ga je zadržalo da ne dođe ranije, srdačni Hampson to je objasnio svojim ludim, godinama unaprijed popunjenim rasporedom nastupa, osobito početkom rujna kada svakog ljeta završavaju mnogi veliki svjetski festivali na kojima redovito nastupa, a istovremeno počinju pripreme za nove sezone velikih svjetskih opernih kazališta u kojima je jednako tražen.
Premda se ispričao zbog teške upale grla čijih se posljedica teško rješava i zbog koje je odlučio neznatno skratiti najavljeni program, Hampson nije štedio ni glas ni emocije koje je unio u doista potresne izvedbe vrlo zahtjevnog repertoara. Počeo je s Notturnom op. 44, br. 1, skladbom Richarda Straussa za glas, klavir i violinu koja opsegom i karakterom višestruko nadilazi standardnu formu solo-popijevke, njemačkog Lieda. Riječ je o snažnoj ekspresionističkoj dramskoj sceni, čitavoj maloj mono-drami na stihove Richarda Dehmela, somnabulnom opisu susreta s mrtvim prijateljem i zvucima njegove violine koji dolaze s onu stranu smrti, koje je dočarao sam Rachlin. U odabranim pjesmama Gustava Mahlera iz zbirke \"Des Knaben Wunderhorn\", kao i u popijevci \"Dei zwei blauen Augen\" iz ciklusa \"Lider eines fahrenden Gesellen\" izvedenoj kao dodatak, savršeni partner Hampsonovom glasu i jednako silnoj umjetničkoj izražajnosti bio je za klavirom Itamar Golan, koji je u prvom dijelu večeri bio čvrst oslonac još jednoj velikoj pjevačkoj zvijezdi, mezzosopranistici Angeliki Kirchschlager. Ona se predstavila profinjeno probranim draguljima iz vokalnih opusa Roberta Schumanna i Johannesa Brahmsa, među kojima su vrhunac bile izvedbe Brahmsove popijevke \"Gestillte Sehnsucht\" i \"Geistliches Wiegenlied\" u kojima se oko glasa sjajne pjevačice ovijala dionica viole u Rachlinovim rukama.
Nakon što publika u punoj jezuitskoj crkvi, prve večeri festivala, glazbenike nije pustila prije nego su odsvirali čak pet dodataka, tako je i Knežev dvor kraj druge večeri dočekao na nogama, a večerašnji zadnji koncert, u subotu 8. rujna, bit će, sasvim sigurno, još emotivniji, naročito kad u Dubrovniku, kako stvari stoje, zadnji put zasvira trojac Rachlin–Maisky–Golan koji je svih ovih dvanaest godina bio čvrsta osovina elitnog umjetničkog okupljanja.
Julian Rachlin se ne zove rade šerbedžija, a niti oliver frljić, pa za njega nema niti novaca. Baš me zanima koliko dugo će se davati Dantonova smrt? No za to su se osigurala sredstva.