Riječ halatafl teško je i izgovoriti. Ime je to stare vikinške igre koja se igra i kod nas, ali pod imenom “Vukovi i ovce”. Kako izgleda kada su i oni o kojima mislimo kao o vukovima tek obične ovce, a sve nakon Domovinskog rata, privatizacije i svega što je slijedilo, pokazala su dvojica glumaca – Darko Milas i Boris Svrtan u autorskom projektu kojem su dali ime “Halatafl”.
Obojica glumaca potpisuju režiju, scenografiju i kostime, tekst je napisao Boris Svrtan, a njih dvojica, naravno, i glume u ovoj predstavi. Priča je to koja počinje kao triler, s otmicom i bombom, da bi se pretočila u psihološki triler, priču o dvojici ljudi čije sudbine postaju simboli za one koji su ratovali i u svojim tijelima nose gelere, a u glavi PTSP, ali i one druge, koji su od rata pobjegli u Njemačku da bi se vratili taman na vrijeme da se ratom okoriste. Kada prvi upada u ured drugoga, koji je naoko moćni direktor, čini se da je riječ o osveti upogonjenoj tim ratnim događajima.
No ova priča je mnogo dublja, vraća se u vrijeme kada su obojica bila tek školarci i saznajemo da su zapravo polubraća. Taj neočekivani obrat s jedne strane unosi u priču duboke emocije, ali na njega se nadovezuje i detalj sa ženom koju su obojica voljeli, što postaje onaj uteg koji preteže na vagi neuvjerljivosti.
Šteta je što na tekstu nije radio dramaturg koji bi izbrusio neke “nelogične” uglove, ali u konačnici “Halatafl” je priča u kojoj publika uživa, čak se i smije oporim smijehom koji otkriva da se u jednom od junaka spremno prepoznaju mnogi muškarci zašli u srednju dob, kao i njihove suputnice. I lako se smijati nad životnim problemima žene koja želi samo bogat život i iste takve ljubavnice, kao i nad staklarskim kitom koji “glumi” bombu, ali treba progutati knedlu nad činjenicom da ova priča otkriva kako smo svi mi ovce kojima se vukovi smiju iz svojih jazbina. Darko Milas odličan je u ulozi PTSP-ovca, za koju kao da je iskoristio sve nijanse kazališnih i televizijskih uloga zbog kojih ga publika cijeni i voli. Svrtan mu parira, ali slabija je karika u glumačkom lancu.
Predstava je nastala u koprodukciji HNK Šibenik i Teatrina Grdelin, a gostovanje u Maloj Gavelli dovelo je ove glumce pred zagrebačku publiku nakon više od tri godine i deset mjeseci stanke. Jasno se vidjelo koliko im je nedostajala scena matičnog teatra i publika.
