Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Vizualna umjetnost

Fotografija je najmoćnije sredstvo komunikacije na planetu, a kod nas o njoj odlučuju neznalice i uhljebi

Bavi se fotografijom već 45 godina, dvaput je dobio Red Dot (fotografski ekvivalent Oscaru), prvi je Hrvat koji je izlagao u velikoj Aleksandrijskoj knjižnici u Egiptu.
19. travnja 2021. u 15:54 0 komentara 699 prikaza
Pogledajte galeriju 1/10

Ivo Pervan hrvatski je umjetnički fotograf, fotografijom se profesionalno bavi 45 godina. Dobitnik je niza najvećih svjetskih nagrada za turističku fotografiju, autor je 35 fotomonografija od kojih su neke, poput Dubrovnika, proglašene najljepšim knjigama svijeta. Na razglednicama je njegovih 3000 motiva prirodnih i kulturnih ljepota Hrvatske. U razgovoru nam otkriva današnju ulogu fotografije i analizira uzroke opće stagnacije i nezadovoljstva u hrvatskom društvu. Otkriva nam, među ostalim, gdje je turistička fotografija danas i zašto cijela Hrvatska ima lošije turističke rezultate od jednog Praga.

Snješka Knežević 'Povijesna jezgra Zagreba i prije potresa bila je otužna'

Vi ste turističke fotografije kojim se Hrvatska predstavljala svijetu snimali još za vrijeme Domovinskog rata. Kako je to izgledalo?

Još 1994. godine tadašnji premijer Nikica Valentić tražio je da se naprave novi materijali za promidžbu Hrvatske. Rat je, a to mu je palo na pamet, iza toga stoji um koji ispravno razmišlja. Krenuo sam prvo sa specijalcima iz Lučkoga. Helikopterima smo išli u nekoliko navrata po cijeloj obali, prolazili preko položaja bivše braće. Nikad u životu nisam letio helikopterom ni avionom, ali prebrodio sam tremu, preletjeli smo cijeli Gorski kotar, pa preko Velebita. Tog trenutka obuzela me jedna vrsta droge. Koje smo mi vratolomije radili! Meni u poslu nije važno snimiti nešto da se snimi, mora biti uvijek dobro, različito od svih i mora biti nešto novo. Jedino tako i čovječanstvo, država, grad i pojedinac mogu ići naprijed. Tako sam prvi put snimio Kabol na Hvaru, izgleda kao prsti. Kada smo izašli sa serijom plakata, počela su pljuštati svjetska priznanja i ti “prsti” su nam donijeli nagradu. Radilo se danonoćno. Nagrade koje su počele pristizati dolazile su sljedećih 20 godina. Onda su došli neki novi drugovi i maknuli su mene, dizajnere Borisa Ljubičića, Mihajla Arsovskog i ostale.

Zašto su vas maknuli?

Neznalice su odlučivali. Jedna od najvećih gluposti, prijevara i zabluda je hrvatsko vođenje turizma. Često mi govore da sam zločest i da samo prigovaram. Nisam, ali to ne znači da trebam biti glup. Treba krenuti od činjenice kako nastaje fotografija. Nastaje u glavi, a ne u fotoaparatu. Organ vida šalje sliku u mozak koji je obrađuje kemijskim procesom i odlučuje hoće li je snimiti. Iz aviona mi se znalo događati da snimam s 8-tisućitim dijelom sekunde. Ljudski mozak upravlja i tim brzinama. Kada 40 godina kontinuirano to radite dolazi do jedne vrste deformacije u mozgu. Više nemate vremena razmišljati, mozak radi na strahovito brzoj frekvenciji. Na isti način detektiram sve te uhljebe i hohštaplere kojih je Hrvatska puna. Volim svoj narod, ali nekoliko sam puta bio u situaciji da me je bilo sram reći da sam Hrvat. Mi smo u osnovi vrlo inteligentan narod, ali smo licemjeri kakvih nema na svijetu. Kada vidite te kikaše sa sindromom Ivice Kičmanovića koji se služe svim i svačim samo da namaknu materijalno. Krajnji cilj im je da u svom selu budu glavni đikani. Upravo zato Hrvatska grca. Čim zasjednu na poziciju, bahati su do iznemoglosti. Ne gledaju vam u oči dok s vama razgovaraju. Sindrom im je i nepogrešivost, opijaju riječima, dođe ti da se rasplačeš koliko su moćni, a sve je jedna velika laž. Iza njih ostaje pustoš, stvorio se korpus nezadovoljnog naroda u Hrvatskoj.

Što mislite o današnjim turističkim plakatima, prospektima, općenito o turističkoj fotografiji?

Nema ih. Sve turističke zajednice u svom statutu imaju zapisan razlog svoga postojanja, a to je promidžba. Promidžbu mogu raditi kreativci. Je li vam poznat podatak da u Hrvatskoj turističkoj zajednici nije zaposlen nijedan kreativac zadužen za promidžbu Hrvatske? Ono što se radi, što oni nazivaju promidžbom, dosjetke su kojima se služe, a tako rade neznalice. Znalci planiraju, turizam je kreativna grana čija se promidžba svake godine mora iznova osmišljavati jer je podložan promjenama u svim faktorima koji na njega utječu. Svake godine morate uzimati u obzir kretanja na tržištu i uvijek biti drukčiji. Kod nas oni sjednu, formalno nešto rade, ali nema rezultata. Još prije 15 godina sam ih pozivao da objasne kako Prag ili Beč imaju prihod od turizma veći do cijele Hrvatske. Nitko ne odgovara. Prije dvije godine bio sam na razgovoru sa šefom kabineta Vlade Zvonimirom Frkom Petešićem. Znam ga jer sam preko Ministarstva vanjskih poslova putovao po svijetu, postavljao izložbe i napravio veliku promidžbu Hrvatske. Rekao sam mu da imam tri-četiri nova projekta koji nikad nisu viđeni i to stoji kao neko skriveno blago. Neshvatljivo mi je nereagiranje najvišeg predstavnika Hrvatske, a to je naša Vlada.

 | Autor :

Što konkretno?

Imam projekt Paralelna Hrvatska, s 14.000 novih fotografija. Materijali za koje zna mali broj fratara, povjesničara, arheologa, a ja sam se odavno povezao sa stručnjacima i zahvaljujući suradnji s njima došao sam do tog skrivenog blaga. Nedavno sam blizu Splita pronašao Križni put Marina Tartaglie koji je 100 godina u sjeni jer fratri nisu htjeli davati u javnost da ga ne pokradu. Razgovarao sam sa Županijom, htio sam napraviti izložbu na Peristilu s velikim slikama, ali neće. Trošak bi bio 20.000 kuna, sram ih bilo sve skupa, neka mi ne govore o velikom hrvatstvu. Nije hrvatstvo postati vitez od janjeće glave.

Koje još projekte imate spremne?

U ovih 10-ak godina trebala bi biti proslava 2000 godina od prvog spomena Dalmacije. Frka Petešić mi je rekao da ga zanima i da će se javiti vrlo brzo, a prošle su dvije godine. Moja mater je govorila da je najgora ljudska osobina oholost, bahatost i da uvijek biva kažnjena. Koliko ima civiliziranih područja na planetu koja slave 2000 godina? Najveći brend Hrvatske je Dioklecijanova palača, a što radi ovaj grad? Direktorica TZ-a se na sajmu u Berlinu presvukla pet puta. Ovo je lud narod. Ja sam odlučio govoriti istinu jer bih sam sebi bio nečastan da sve to vidim, a ništa ne kažem.

Treći projekt je Meštrović?

Tako je. Davno sam snimao Meštrovića po cijeloj Jugoslaviji i tada sam o njemu naučio puno. U Beogradu, u Muzeju suvremene umjetnosti i Narodnom muzeju ima puno Meštrovićevih kipova iz prve faze, to su fantastični, najbolji radovi. Svaki taj kip sam stisnutih očiju dirao jagodicama prstiju. Kada dirate svoju ruku, ćutjet ćete zglobove, hrskavice, ulegnuća, to je reljef koji kipar radi tako da dobije blok kamena, oduzimanjem, klešući stvara. Shvatio sam da je prošlo 70-80 godina, generacije su se izredale i rukovoditelja Meštrovićevih galerija i muzeja, a nitko nikad nije vidio što je zapravo Meštrović napravio. Kada sam došao Andri Krstuloviću koji je bio direktor Galerije Meštrović, donio sam mu jednu fotografiju. I kaže Andro, citiram: “Uuuh, koja ti je ovo”. Odveo sam ga do kipa “Kontemplacija” sa stražnje strane, kazao mu da zatvori oči, stavio mu ruku na kip i rekao: “To je to”. U dogovoru sa sadašnjom direktoricom Sandrom Grčić Budimir, koja je to jedina shvatila, nastavio sam snimati. Izložbu smo htjeli postaviti u Berlinu, tamo je profesorica Mladenka Dabac koja je radila na velikim projektima, krasna osoba, veliki znalac. Ona je profesorica koja 40 godina u Berlinu predaje arhitekturu. Vrlo značajna osoba. A ovdje nitko ne drži do nje. Smatram da trebamo početi govoriti iskreno jer je to jedini način da zaustavimo te protuhe koji djeluju na tako nečastan način.

 | Autor :

Hoćete li postaviti izložbu Meštrovića u Berlinu?

Hoću, ali korona nas je zaustavila. Čekamo. U isto vrijeme planiramo i u Rimu, u našoj ambasadi. Neki dan sam poslao Ministarstvu fotografije i objasnio kako je sad trenutak da se skupi najviše predstavništvo Hrvatske, neka dođu predsjednik države i Vlade, ne moraju razgovarati. Ja ću isprintati fotografije u formate od dva metra i idemo u SAD u palaču UN-a i tamo ćemo ih postaviti, sada kada se u Americi napada Meštrović. Mi nikoga nećemo napadati, a dat ćemo pljusku svijetu i Americi po pitanju Meštrovića. To bi bio pravi potez. Ali, dobio sam muk. Da sam rekao hajmo povesti Rakitića i Modrića i idemo u UN, svi bi išli. To je zloporaba položaja jer se oni zajedno s njima penju na pozornicu. Bitno je istaknuti sebe. To je politika iz vica kako vlaj komparira pridjev lijep. “Lip, lipši, nu me”. Oni vode politiku “nu me”.

Imate li još programa koje niste predstavili?

Imam. Plaćao sam avion i napravio sam materijale za izložbu o vinogradima i suhozidima. To je sigurno svjetska stvar, nitko nam tu ne može konkurirati. I opet muk. Kada vam se tako nešto događa u kontinuitetu, nema tu slučajnosti. Nije bitna kvaliteta. Postoji samo kvaliteta loše namjere, to predugo traje da bi bilo slučajno.

Zašto?

Tu se uplela politika. Cilj je Hrvatsku spriječiti da napreduje u onome što ona jest. Hrvatska je jako dobra, pametna i bogata. A najveća vrijednost su ljudi. Oni su tihi dok su oni bivši drugovi, današnja gospoda, glasni. Mi u roku od mjesec dana možemo napraviti najveću izložbu na svijetu, oni ne daju. Mene su makli sa scene, Borisa Ljubičića također, a mi smo zajedno radili dobre fotografije i svjetski dizajn.

Za fotomonografije koje ste zajedno radili dobili ste glavne svjetske nagrade.

Dobili smo dvaput Red Dot, to je za fotografiju ono što je u filmskoj industriji Oscar. A kod nas muk. Svatko je kovač svoje sreće, imat ćemo kako zaslužujemo.

Jesu li te svjetske nagrade bile adekvatno materijalno popraćene?

Ne direktno, ali indirektno da. Tih 20-ak godina bio sam svuda, radili su se projekti, kalendari, razglednice, katalozi, hoteli, turističke zajednice. Danas ništa, a onda se čude gdje su.

 | Autor :

Proputovali ste cijeli svijet. Jeste li negdje bili nadahnuti kao u Hrvatskoj?

Egipat mi je na posebnom mjestu. Bio sam dva puta i ponosim se to sam prvi Hrvat koji je izlagao u velikoj Aleksandrijskoj knjižnici. Bili smo na primanju naš veleposlanik i ja kod direktora te galerije koji mi je rekao da su mi vrata Aleksandrine uvijek otvorena. Imao sam izložbu o ljepotama Hrvatske i bila je vrlo zapažena. Svuda sam izlagao samo o Hrvatskoj. Išli smo Nilom do Luxora i napravio sam odlične slike. Njihov veleposlanik u Zagrebu nije htio postaviti izložbu, rekao mi je da želim reklamirati njihovu bijedu i siromaštvo. To je taj socijalistički mentalitet, vidite li paralele s Hrvatskom. Naši su razbili kamene ploče s kuća, donijeli su blokete, stupiće i sve novo jer se srame izvornog, a zemlja koja ima dobar turizam mora ga zasnivati na autohtonom. Budi ono što jesi.

Dakle ne mislite ništa dobro o novim građevinama duž naše obale?

Bio sam u Bejrutu, on danas bolje izgleda nego naša obala od Omiša do Vruje. Više je krovova na kućama nego kod nas. Imamo mi kreativaca. Evo arhitekt Srđan Šegvić, on ima vizionarski pristup Splitu. On rasterećuje promet, probija tunel kroz Kozjak. Imamo i Dinka Kovačića, svaka njegova kuća je da se možete njome ponositi. Ali, mi se svoga stidimo. Zaboravili smo i govoriti hrvatski. Onoga koji krade zovite lupežom, a onoga kome govorite sto puta, a neće vas čuti, zovite idiotom.

Je li danas fotografima lakše s digitalnom fotografijom nego u vrijeme kada ste vi započinjali?

Moram priznati, kada sam vidio sirove slike snimljene prvim digitalnim aparatima, bio sam izrazito skeptičan. Bio sam prvi čovjek u Hrvatskoj koji je kupio digitalni Hasselblad, dao sam tada za njega 27.000 eura. Danas je to što se radi neusporedivo, puno je više mogućnosti da se dobije slika, ali zahtijeva kreativnost. Možete sve sami namjestiti, ali i koristiti automatiku. To je razlog zašto se svi nazivaju fotografima, čak i umjetničkim fotografima. Ja ne smatram da je fotografija umjetnost, to je umijeće rada. Umjetnik je za mene slikar i kipar. Ja samo primjećujem ono što je Bog napravio. Današnji fotografi nemaju kriterija, naprave pet slika i odmah su lumeni. Koliko ljudi od malih nogu igra balun, to je stotinu milijuna ljudi, ali samo je jedan Messi. Gledajte ove, ja ih zovem dežurni padavičari. Oni slušaju vremensku prognozu i natječu se tko će uslikati bolju munju ili oblak. To mi je glupo i jadno, nemoć uma, ne drže do sebe. To što rade je teški kičeraj, a omogućuje im moderna tehnologija. Jedino Daniel Pavlinović iz Dubrovnika to dobro radi, sve drugo su padavičari, a oni koji im objavljuju fotografije također nemaju kriterije. Jadran Lazić, moj prijatelj, nedavno je gostovao u emisiji kod Tončice Čeljuske. Sat vremena pričao je kako je snimio Roberta De Nira, Juliju Roberts, a ni jednom riječju ni on ni Čeljuska ne spominju kvalitetu fotografija. Je li kvalitetnu fotografiju čini osoba koju ste slikali, mjesto gdje ste bili ili kako ste je snimili. Ja smatram da je kvaliteta fotografije u tome kako ste je snimili.

Ima li Hrvatska danas dobrih fotografa?

Ima ih malo, možda tri.

Što mislite o novinskoj fotografiji?

Pravilo za dobru fotografiju je uvijek isto, koristimo mozak. Evo, Slobodna Dalmacija je početkom rata imala svjetsku ekipu fotografa. Svi su bili dobri: Vojković, Bašić, Dubravec, Babić, Feđa Klarić, Matko Biljak, Vukičević... Ali, kad su bili dobri, trebalo ih je rastjerati. Dogodilo im se isto što i meni.

Jeste li kada slikali selfie?

Ne.

Koristite li fotoshop i što mislite o tome?

Fotoshop je nužno zlo. Kao otrov je. Od otrova se može napraviti lijek, ali može vas i ubiti. Zbog nedostatka kriterija i znanja pretjeruje se i ide u kičeraj. Sve je našminkano. Je li vam ljepša prirodna žena ili ona s napumpanim usnama i jagodicama? Tako je i s fotoshopom. To nije moralno, oni su lažovi.

Jedan od vaših zadnjih projekata obuhvaćao je rad s djecom s Downovim sindromom. O čemu se radi?

Pozvala me je Nansi Ivanišević i odazvao sam se. Vodio sam djecu po gradu, objašnjavao im osnove fotografije, npr. kada slikate građevinu pravilo je okomite linije. Jer ako svetog Duju snimate ukoso, koja je razlika između njega i Kosog tornja u Pisi. Pokazao sam im kako se postaviti u uskom prostoru gradskih ulica. Oni imaju brojne probleme, u početku su vrlo oprezni, neki vas slušaju, neki se odmaknu sa strane, ali na kraju svi slušaju kao jedan. Shvatio sam da reagiraju na iskrenost. Oni su u mnogočemu uskraćeni, ali imaju ono što mnogi nemaju, a to su senzori za ljudsku dobrotu.

Ta suradnja s Nansi Ivanišević prerasla je u politički angažman. Ona se kandidirala za gradonačelnicu Splita kao kandidatkinja Domovinskog pokreta, vi ste kandidat za njezina zamjenika.

Ona je samostalna kandidatkinja, a Domovinski pokret je podržava. Ja se time ne opterećujem, mislim da svaki čovjek za sebe mora biti garancija i svojim djelom i radom jamčiti za ono tko je i što je.

Što želite promijeniti?

Ako bismo dobili šansu, mijenjali bismo sve iz temelja jer je sve nakaradno i loše. Npr. Dioklecijanova palača je, rekao sam vam, najveći brend u Hrvatskoj, ništa nema značajnije u Hrvatskoj, to je palača zadnjeg rimskog cara i uz Panteon u Rimu najbolje sačuvani spomenik rimskog doba. Mi to imamo, a kako se prema njoj odnosimo? Naši turistički veleumovi odu za Božić u Austriju, vide ondje drvene kućice za prodaju kuhanog vina i kobasica i postave ih ovdje. A ništa ne poduzmu da se sačuvaju konobe zbog kojih je turizam i počeo. I cijela riva smrdi po kobasicama i kuhanom vinu. Zašto bi jedan Nijemac dolazio u Split na kuhano vino i kobasice kada to ima kod kuće. Ljudi koji dolaze u Hrvatsku ne znaju da je ovo zemlja s tradicijskim brodovljem, da je ovo ribarska zemlja, da su oko 20 najvećih svjetskih izuma u ribarstvu izmislili Hrvati. Oni o tome pojma nemaju. Joško Božanić sačuvao je cijeli jedan svemir, sačuvao je komiški jezik, falkušu, on je čudo od čovjeka i takve ljude treba podržavati. Nedavno je izašla knjiga Joška Božanića o svetom Andriji, s mojim fotografijama. Išli smo zajedno oko otoka, snimao sam iz žablje, odnosno morske perspektive, to je fantastično. Ovih dana idemo opet, snimat ću floru i faunu. Otići ćemo i u tvrđavu u kojoj je po predaji bila zatočena kraljica Teuta.

NMMU uzvraća udarac "HAZU iznosi neistine, pozivamo DORH da istraži Akademijine nekretnine"

Uskoro će nam cijela Hrvatska biti oblijepljena plakatima političara i njihovim porukama. Što mislite o političkim fotografijama?

To je nastavak politike “nu me” i stava “politika to sam ja”. To nisi ti, to je tvoje djelo, ono što ti radiš. Ja kada vam pričam o fotografiji, ne pričam o onome što sam pročitao, već o onome što sam doživio. Fotografija je, bez obzira na to što je stara 170 godina, istisnula pisano pismo, slikarstvo i kiparstvo te postala najmoćnije sredstvo komunikacije na planetu u 21. stoljeću. Mislim na fotografiju u pokretnom i nepokretnom obliku. Knjige koje postoje o fotografiji govore isključivo o tehničkoj strani. Međutim, kvalitetna fotografija nastaje isključivo na promišljanju. Nema slučajnosti u fotografiji. O tom promišljanju nema knjiga, jer otkad se pojavila fotografija, vrlo je malo ljudi koji su išli dalje zahvaljujući svojim spoznajama. Ti rijetki ljudi bili su nadareni i puno su radili, ali zbog egoizma svoje spoznaje nisu dijelili jer su smatrali da će biti pokradeni. Zato fotografija tapka u mjestu.

Hoćete li je vi napisati?

Imam bilješke, možda jednom napišem knjigu i objavim je kako bih pomogao onima koji se fotografijom žele kvalitetno baviti.

NA MORU
Imamo fotografiju: Evo kako je predsjednik Milanović izgledao u mladosti
Električni automobili
NOVA ERA
Jeste li spremni za vožnju prema električnoj budućnosti
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.