Nogometnim rječnikom rečeno, Drami HNK Zagreb prijeti ispadanje iz prve lige. Daleko od toga da "igrači" više ne znaju igrati, već posve neočekivan i neadekvatan izbor premijernih naslova više jednostavno ne prolazi. Posve mlak aplauz na kraju "Nebeskog svoda", ali i činjenica da se dio posjetitelja nije vratio u dvoranu nakon pauze, dokaz je da je publika umorna od eksperimenata koji traju od početka sezone.
Ovog puta ravnateljica Drame HNK Zagreb Nenni Delmestre izabrala je tekst Lucy Kirkwood (u prijevodu Mirne Herman), praizveden u Londonu u siječnju 2020. To je svojevrsna parafraza "Dvanaest gnjevnih ljudi", priče koju je autorica smjestila u 1759. godinu, kada se dvanaest žena nađe u poroti koja sucu mora reći je li mlada žena optužena, sa svojim ljubavnikom, za ubojstvo djevojčice iz bogate kuće, trudna ili ne. Priča je to u kojoj Kirkwood govori kako nema pravde, ni milosti u svijetu u kojem se novcem sve može kupiti, a koju su redateljica Marina Pejnović i dramaturginja Mirna Rustemović pretvorile u "lekciju" iz života žena, dokazujući da se od 18. stoljeća do danas ništa nije promijenilo. No, problem je u tome što tekst jednostavno nije dovoljno jak za lekcije bilo koje vrste, a kamoli da na sceni okupi moćan ženski ansambl Drame HNK Zagreb, predvođen Almom Pricom i Ksenijom Marinković.
Koliko se "Nebeskim svodom" mučila publika toliko su se mučile i glumice koje jednostavno nisu imale u čemu "usidriti" svoje likove. Redateljici se mora priznati da su joj neke scenske slike izuzetno poetske, iako na samom kraju nepotrebno tvrdo "podcrtava" vlastitu misao kada uz videoprojekcije ženskih poslova današnjice, glumice izlaze na scenu u modernim pernatim kaputima koje nose preko povijesnih kostima, koje je kreirala Zdravka Ivandija Kirigin. Uz to ona je muški dio Drame upotrijebila u videoprojekcijama i tako je u priču umjesto suca postavila muževe koji sude i presuđuju, čekajući odluku od vlastitih supruga čiji su gospodari.
Crna scena Liberte Mišan dobro funkcionira, iako bi bilo mnogo bolje bez drvenih stepenica koje scenski momci guraju uokolo i koje neuvjerljivo služe za dramatične ulaske, baš kao što svjetlo koje je kreirao Anton Modrušan na trenutke tjera publiku da čvrsto zatvori oči. Od uloga uspjela se izdvojiti Jadranka Đokić, zbog tragedije ugrađene u njezin lik, dok mlada Lana Meniga, ovdje u vrlo složenoj ulozi, kao da nije ni dobila pravu šansu.
