Ni treći pokušaj organiziranja koncerta slavne letonske mezzosopranistice u Lisinskom, nakon dva otkazana, nije prošao bez peripetija. Umjesto oko podneva, Elina Garanča, njen suprug i dirigent Karel Mark Chichon i tenor Ho-yoon Chung u Zagreb su u nedjelju stigli tek navečer. U ponedjeljak je maestro Chichon uzalud pokušao u jednom terminu nadoknaditi dva ili tri potrebna pokusa, pa je na kraju odlučio koncert skratiti za tri točke, ali srećom samo orkestralne. Objašnjenje o notama koje su zbog snijega prekasno stigle, a koje je ponuđeno publici u Lisinskom preko razglasa, bilo je komično i nepotrebno.
Neravnopravni partner
Nadalje, korejski tenor se u svojoj prvoj ariji (F. Cilea: Federicova tužaljka iz 2. čina Arležanke) nikako nije mogao sastati s pravim visinama tonova, da bi se u nastavku večeri pribrao i okuražio uz slavnu partnericu kojoj ipak ni izdaleka nije mogao parirati. Bio je više statist, pa ga više nećemo ni spominjati.
Ali, sve je to postalo nevažno i nebitno već od prvog trenutka kada je na pozornicu izala Elina Garanča. Ne pamtim kad smo posljednji put na toj pozornici vidjeli tako lijepu, gracioznu i profinjenu pojavu. A tek glas! Za početak svog prvog nastupa pred hrvatskom publikom Garanča je odabrala ariju Ivane Orleanske "Sad kucnuo je čas" iz opere "Djevica Orleanska" Petra Iljiča Čajkovskog. Lakoća s kojom Garančin glas u svim registrima i u svakoj dinamici puni dvoranu i dominira nad orkestralnom pratnjom fascinantna je, a muzikalnost kojom ona oblikuje muzičke fraze i rečenice čudesna. Garanča posjeduje onu pjevačku i umjetničku magiju koja opčinjava slušatelje. Svaki ton i svaka riječ njoj su jednako važni, pa tako i za svaku notu traži i dobiva punu pažnju slušatelja.
Slušali bi je satima
U prvom dijelu čuli smo je još u slavnoj ariji Dalile "Mon coeur..." iz opere "Samson i Dalila" Camillea Saint-Saënsa, te u jednoj od mezzosopranskih uloga "u hlačama" kao Romea u duetu s Tebaldom iz Bellinijeve opere "Capuleti i Montechi". Drugi dio popunili su prizori iz Carmen, uloge kojom je Garanča osvojila svijet sa scene njujorškog Metropolitana, odakle smo je i mi u Zagrebu imali sreću gledati u izravnom prijenosu u Lisinskom. Čuli smo habaneru i seguedillu i zavrni duet. Čini se malo, ali to je koncertna norma diva, jednaka za Zagreb i Beč. Uostalom, tko Garanču ne bi poželio gledati i slušati satima.
Publika u Lisinskom to je jasno pokazala oduševljenim ovacijama i barem dva put ustajući na noge. Nagrada je bio fantastičan bis: virtuozna romanca Carceleras iz zarzuele "Laj hijas del Zebedeo" Ruperta Chapija. Bio je to vrhunac večeri i vokalnog majstorstva, ali mnogi su u publici raznježeno uzdahnuli i na kanconu "Non ti scordar di me" i zapljeskali na Napitnicu iz Traviate. Diva je došla, zasjala, očarala nas i sasvim sigurno je nikada nećemo zaboraviti.
>>Granača: I mi sjevernjaci imamo strast i vatru u sebi
Tekst je ili Siriščevićev ili je Brankec opet kameleonski raspoložen. No, bitno je da je diva konačno i naše selo posjetila