U prošlotjednoj sam kolumni neoprezno izjavio kako baš ne volim adaptacije pa mi je jedan previše revan čitatelj poslao popis adaptacija koje sam objavio s otrovnom opaskom kako je „prilično velik za nekoga tko baš ne voli adaptacije“. Nije da uživam u zajedljivim komentarima na vlastiti račun, ali u ovom slučaju se mora priznati da sam dobio što sam tražio. Sam pao – sam se ubio. Ali tvrdoglav kakav jesam, zašto ne bih još malo išao čačkat mečku? Dakle, što još baš ne volim? E, taj je popis tek poprilično velik, ali za potrebe današnjeg teksta fokusirat ću se na samo jednu stvar – ne volim kad slavne i uspješne osobe pokreću svoje linije odjeće i obuće, parfema, donjeg rublja, pića i svega ostalog na čemu se može unovčiti vlastito ime. Mislim, dobro, u redu, dok se drže konfekcije, ajd’ još i nekako. Ali kad krenu pjevati, svirati, pisati nedajbože knjige ili stripove… Susramlje je vjerojatno jedina novohrvatska riječ koja mi se sviđa, a dušu je dala za upravo ove situacije. Na sreću književne publike, knjige koje potpisuju slavni i poznati uglavnom su memoari, štivo koje i ne cilja na neke visoke literarne domete, koje su u njihovo ime napisali profesionalni pisci. Na sreću strip-publike, izgleda da slavne baš i ne zanimaju stripovi pa ih nisu napisali baš mnogo. A jedan od rijetkih koji se ističe među njima upravo je „Umbrella Akademija” Gerarda Waya i Gabriela Báa.
Gerard Way počeo je pisati i crtati stripove s pet godina, čim je od bake prvi put u ruke dobio olovku. Zavoljevši umjetnost, Way je upisao Školu za vizualnu umjetnost u New Yorku, gdje je prije uzleta glazbene karijere brusio svoje pripovjedačke i crtačke vještine. Gerard je radio kao pripravnik na Cartoon Networku, no nakon napada 9/11 odlučio je da mora napraviti nešto sa svojim životom i zajedno s bratom osniva bend My Chemical Romance.
Nakon uspješnog prvijenca „I Brought You My Bullets, You Brought Me Your Love“ (2002.), bend potpisuje za veliku diskografsku kuću i 2006. objavljuje svoj najbolji i najuspješniji album „The Black Parade“. Na vrhuncu slave, usred rasprodane svjetske turneje s bandom, Gerard Way odlučuje se na najlogičniju stvar na svijetu: napisat će strip s likovima na kojima već nekoliko godina radi.
Gabriel Bá i njegov brat blizanac Fábio Moon žive u rodnom São Paulu, najvećem brazilskom megalopolisu, gdje već zadnjih deset godina kreiraju stripove. Njihov prvi hit na tlu SAD-a, strip „De: TALES” obuhvaća priče u kojima se ogleda njihovo zanimanje za međuljudske odnose i njihovo oko za detalje koji svaku osobu čine jedinstvenom. Nakon što se u suradnji sa scenaristom Mattom Fractionom prihvatio crtanja sjajnog znanstvenofantastičnog stripa Casanova, Bá je u „Umbrella Akademiji” prepoznao priliku za suradnju na velikom superherojskom projektu na kojem će moći razvijati likove, sipati udarce i letati uokolo.
Cijela stvar u početku je bila dočekana sa skepsom. Činjenica da je Gerard rock-zvijezda donijela je željeni publicitet, ali i mnogo upitnika. Hoće li se uspjeti držati rokova i hoće li to, pobogu, išta valjati? Za divno čudo, hoće.
Diljem svijeta, pod tajanstvenim okolnostima, žene koje prethodno nisu pokazivale nikakve znakove trudnoće rodile su četrdeset troje djece iznimnih sposobnosti. Milijunaš i izumitelj Reginald Hargreeves zvani „Monokl“ posvojio je sedmero od njih, a kad su ga upitali zašto, njegov je odgovor glasio: “Da spasim svijet.” To sedmero djece čini Umbrella Akademiju, disfunkcionalnu obitelj superjunaka s neobičnim moćima. U svojoj prvoj pustolovini, u dobi od deset godina, suočili su se s hirovitim i ubojitim Eiffelovim tornjem, kojim je upravljao strašni zombi-robot Gustave Eiffel. Gotovo desetljeće poslije tim se razilazi, ali kada Hargreeves neočekivano umre, čangrizava braća i sestre ponovo će se okupiti, i to upravo na vrijeme da spase svijet.
„Umbrella Akademija” nastala je pod očitim utjecajem stripova kao što su „Fantastic Four”, „X-men” i, posebno, „Doom Patrol”, ali Gerard Way nije kopirao tuđe ideje i koncepte, nego je na tim temeljima izgradio kuću koja je očito samo njegova. Za razliku od danas standardne dekompresirane naracije gdje se u cijeli album razvuče priča koja bi nekad bila samo jedna sveska, „Umbrella” cijelo vrijeme drži žestok ritam. Stvari se odvijaju vrlo brzo, a sama struktura priče je razlomljena i pritom popraćena minimalnim objašnjenjima pa je na čitatelju da sam spoji točkice i popuni praznine, što je uglavnom vrlina, iako će kod onih s malo manje koncentracije i strpljenja možda izazvati određene nuspojave. Ideja, akcija i zabava pršte na sve strane, uz prstohvat obiteljske drame. Roboti, neobični superjunaci, superzlikovci koji žele uništiti svijet, putovanje kroz vrijeme, tajne dimenzije, najzabavniji par plaćenih ubojica koje ste vidjeli u stripu nakon Frita i Fruta, kao i konačan odgovor na pitanje tko je ubio Kennedyja, a sve to dočarano elegantnim, velebnim, uzbudljivim Báovim crtežom i majstorski sugestivnim bojama Davea Stewarta.
Gerard je do sada napisao tri priče „Umbrella Akademije” koje su od prošle godine dostupne i u hrvatskom izdanju u izvrsnom prijevodu Tonyja Šercera i standardno besprijekornoj Fibrinoj opremi. Četvrti nastavak, u kojem se otkrivaju velike tajne vezane za Akademiju i njen svijet, trebao bi se zvati „Sparrow Academy”, ali još ćemo neko vrijeme pričekati dok ga autori ne nacrtaju. Za to vrijeme možete uživati u izuzetno hvaljenoj i uspješnoj TV seriji na Netflixu koja je, ako je vjerovati internetu, čak i bolja od samog stripa. Stvarno šteta što baš ne volim adaptacije.
