Teška provincijska dosada. Dosada koja guta sve pred sobom, pa tako i ljude, koji u naponu životne snage postaju posve izgubljeni, uronjeni u melankoliju kojom uništavaju ne samo sebe nego i sve oko sebe.
To je “Ivanov”, prva drama velikog Antona Pavloviča Čehova, koju svijet poznaje po drugoj napisanoj verziji, onoj u kojoj se naslovni junak ubije. “Ivanova” je u HNK Zagreb režirao gost iz Litve, jedan od najcjenjenijih europskih redatelja današnjice – Eimuntas Nekrošius.
No tko je zapravo Ivanov? Vlasnik imanja, obrazovan čovjek, tridesetogodišnjak, u dugovima. Oženjen je ženom koju ne voli. Ona je Židovka koja se zbog svoje ljubavi odrekla vjere i roditelja, a oni su je kaznili tako da mužu nisu isplatili miraz. Srećemo ih u petoj godini braka. On je već zaljubljen u drugu, mladu kćer lokalnih moćnika kojima je dužan novac, a ona umire od sušice. Za nju se brine mladi liječnik, pošten ali uskogrudan čovjek (tako čest u provinciji kroz kojeg kao da se Čehov ruga svojim kolegama, jer on je bio taj koji je za sebe govorio da mu je medicina žena, a književnost ljubavnica).
Tako je to bilo u Čehovljevo vrijeme, kada on u svojim pismima dodatno objašnjava što to dvije žene vide u tom i takvom junaku. Žene do dana današnjeg nisu naučile lekcije, ali što nama svima u mraku zagrebačkog HNK na samom izmaku prošlog tjedna znači “Ivanov”? Možda bi malo zatupljujuće dosade dobro došlo i vremenu u kojem živimo, dok provincije i imanja koja propadaju tako i tako imamo previše.
Nekrošius ovu dramu postavlja u neodređeno vrijeme, može ono biti Čehovljevo, ili ovo naše, ili bilo koje vrijeme između, o čemu govore kostimi Nadežde Gultiajeve; na gotovo praznu scenu. Tu su tek podignuti redovi stolica (scenograf Marius Nekrošius, arhitekt), po kojima se glumci penju, kroz koje se provlače, na kojima stvaraju sliku tih vječnih prenošenja tračeva od kojih male i skučene sredine žive.
Nema ovdje parka oko kuće u kojem sve počinje, nema raskošnih salona... samo nekoliko divovskih kićanki koje sugeriraju da smo u bogataškim kućama. Sve je svedeno na dojam, emocije, glumce..., na trenutke, dok se pojedine replike ponavljaju kao da se vrte u krug, te slike postaju važnije od riječi samih. Nastao je tako neki novi Čehov, Čehov za 21. stoljeće, djelomično teško čitljivih simbola. Veliku ulogu u tome igra i svjetlo, također kreacija Mariusa Nekrošiusa, a o kakvim je zahvatima riječ, najjednostavnije je objasniti na liku Saše.
Ona je tu najmlađa, ima tek dvadeset godina, dijete iz bogate kuće, ludo zaljubljena u očeva prijatelja gubitnika... ona na scenu izlazi u skokovima, kosa pleše oko nje, ona je mladost sama, a svjetla postaju topla i sjajna, kao da je na scenu odjednom pala zraka sunca. Sunce zgasne pred kraj, nestaje u trenutku kada i mlada zaljubljena djevojka shvati da od braka nema ništa jer Ivanov nema budućnost.
Redatelj je pred glumce postavio golem zadatak, svaki satkan od mnoštva finih emocija. Navojec je pomalo distanciran, idealist izgubljen u lihvarskom kapitalizmu koji gledamo tu oko sebe. No njegov “obračun” sa ženom, Lana Barić igra je od euforije do očaja, najbolji je dio predstave. On ostaje kao obješen o križu, zna da spasa nema. Od ostalih uloga pamtit ćemo Lucu Anić, Kseniju Marinković i Dragana Despota.
