Dugogodišnjem selektoru Večernjakova natječaja za kratku priču Tomislavu Sabljaku VBZ je tek objavio intrigantnu zbirku priča “Jarčevo oko”. U njoj je izbor iz zbirki “Pad ispod kože” i “Jesen našeg nezadovoljstva” uz svježe ispisanu priču Polarna lisica.
Kratke priče pišete dulje od pola stoljeća. Ima li razlike u pisanju kratke priče u Zagrebu 1958. ili 2009. godine?
Sve je započelo s “Krugovima”. Bila je to neka vrsta literarne eksplozije generacije na čelu s Antunom Šoljanom, Slobodanom Novakom, Ivanom Slamnigom. Tim mladim buntovnicima priključilo se nas nekoliko međugeneracijskih mladaca: Cvitan, Zane (nakon odležane bukse Donat), Lela Zečković, Đuro Novalić. Literaturu smo odmah shvaćali kao profesiju, pa smo pisali svakodnevno i svašta, koketirali smo s američkim piscima i počeli prevoditi američke pripovjedače (Hemingwaya, Saroyana¸ Faulknera, Malamuda). Početkom sedamdesetih uspjeli smo osnovati stalni nagradni natječaj za kratku priču u Večernjem listu i privući sve najbolje hrvatske pripovjedače, od Kaleba, Šegedina, Božića do Šoljana, Slamniga, Kušana. Prošlo je mnogo godina od tada pa sve do pojave novih klinaca - “fantastičara” i “fakovaca” i sasvim je razumljivo da je pojam priče sve više gubio primarno Aristotelovo značenje.
Znamo da postoje romani s ključem. Postoje li i kratke priče s ključem i pišete li takve?
Ako ključ kojim otvarate vrata u neko djelo služi da prepoznate jedan ili više likova, onda je najbolje da taj ključ bacite u prvi otvor za kanalizaciju. Likovi koji ne prođu u piščevoj imaginaciji put od obrasca, koji možete pronaći u policijskom dosjeu do simboličke vrijednosti mita - obična su reciklaža.
U “Jarčevu oku” većina priča vezana je za rat i seks. Slučaj ili namjera?
Da, to je točno i ja sam svjestan kako će na to gledati neki čistunci, ali ispričat ću vam jednu priču od koje mi se uvijek naježi koža: nekom maloljetnom učeniku koji je učio za strojovođu na željeznici, 1945., u povlačenju navukli su ustašku kapu i poslali ga na Bleiburg. Prenoćio je u Zagrebu kod nekih rođaka. Ujutro rano, svi su otišli na posao i u kući su bili on i njegova starija rođakinja - sami. On se odjednom pojavio gol pred njom i izrekao prestrašne riječi: Možemo li zajedno spavati prije nego odem - ja ću tamo i tako umrijeti i nitko niša neće znati što se ovdje dogodilo. Neposredna blizina smrti probudila je u tom mladiću vulkanski Eros, premda je već gledao smrti u oči. Bilješku koju sam o tome napisao u svojoj bilježnici nikad nisam taknuo, preskakao bih preko te bilješke kao preko crnoga vraga.
Poznavatelj ste žargona i šatri, zašto ih baš ne koristite u pričama?
Kod nekih priča naći ćete jako puno izraza žargonskog karaktera - to nisu riječi književnog standarda; najviše se to odnosi na upotrebu zagrebačkog žargona, specifičnog oblika izražavanja koji je mješavina iskvarenog njemačkog, kajkavskog i urbanog govora.
Čime Vas to literarno privlači Zagreb?
U Zagrebu sam rođen i ponosan sam na tu činjenicu - Zagreb je multikulturalni srednjoeuropski grad koji je imao moć da apsorbira jednog Šenou, Vraza, Demetra.
