U jednom davnom intervju Duško Ljuština mi je je, među ostalim, rekao i kako nijedan grad ne bi trebao nositi ime grada ako nema – kazalište. Dugo je i ozbiljno Ljuština razrađivao tu ideju i nije ostao samo na praznim riječima koje dobro izgledaju u nekom novinskom naslovu. Gurao je tu incijativu uporno i predano, objašnjavao kako je to način da Hrvatska zbrine mnoge mlade glumce, koje na akademijama diljem zemlje "proizvodi" neplanski i inflatorno, bez imalo brige i svijesti o tome gdje će ti mladi ljudi jednom dana naći kruh. Tako je, primjerice, u sklopu 39. Dana satire Fadila Hadžića, 2015. godine, održana tribina naslovljena "Što je grad bez kazališta?". Bila je to sjajna ideja, ali čak i tada na dugačkom štapu. "Kada bi svaki grad u Hrvatskoj, a ima ih 128, imao jednu kazališnu predstavu mjesečno, to bi bio posao za više od stotinu glumaca tijekom cijele godine. I svatko od njih pri tome bi mjesečno zarađivao oko tisuću eura bruto", objašnjavao je Ljuština. Otišao je i dalje od toga te je svoju ideju potkrijepio točnom računicom, koja je glasila: za cijeli taj posao trebalo bi izdvojiti 0,4 posto iz proračuna Ministarstva kulture plus 26 tisuća kuna (još smo u 2015. kada su euri bili tek daleka realnost, a plaća od tisuću eura nedosanjani san) koje bi dodao svaki grad. Već i tada mnogi su upozoravali na nerealnost takvih planova, pa je tako glumac Adrian Pezdirc, baš na toj istoj tribini, upozorio na težak život nezavisne kazališne scene. On je pitao gdje bi se to pripremale te predstave (jer nezavisne glumačke udruge i tada su, baš kao i sada, muku mučile s prostorom) oko kojih bi se glumci udruživali u radne zajednice. Uz to upozorio je kako je Ljuština u svoju računicu po predstavi uključio osam glumaca (po 100 eura bruto svakom po predstavi) i 5 tehničara (50 eura po predstavi), te je pri tome ostalo posve nejasno kako bi se i iz čega platili: režiser, dramaturg, scenograf, kostimograf, autor glazbe... i gdje bi se našao novac za nužne materijalne troškove. I ma koliko ta ideja bila i ostala utopijska, pitanje "što je grad bez kazališta" odjekuje do današnjih dana.
Mladim je glumcima danas mnogo teže nego što im je bilo 2015., nezavisna je kazališna scena, doslovno dišući na škrge, prošla kroz pandemiju koronavirusa i još se ni slučajno nije oporavila. Gotovo je nemoguće pronaći projekte koji izlaze iz okvira monodrama i duodrama, a oprema predstava je takva da, kako to kaže Marko Torjanac, osnivač i ravnatelj Planet Arta, "pisači stol koji je nabavljen na početku njihova djelovanja i danas 'glumi' u svakoj novoj predstavi". Baš zbog toga civilizacijski je domet činjenica da je Hrvatska dobila novo kazalište, da su ljudi koji vode Bjelovar osvijestili činjenicu da im uz predivno preuređenu zgradu bivše sinagoge u samom centru grada, nakon pune 62 godine, treba profesionalna kazališna predstava, da su takav kulturni iskorak dužni svojim ljudima, svojim glasačima, ali i gostima, koji će baš zbog kazališta dolaziti u njihov grad.
To što su uspjeli i realizirati svoju ideju istinski je pothvat kojim su svoj grad iznova upisali na listu hrvatskih gradova. Treba pri tome pošteno priznati da svega toga ne bilo bez političara, jer mogu kazalištarci (kao i svi drugi kulturnjaci) doslovno "dubiti na trepavicama", ali bez političke volje i čvrste političke odluke da se plati njihov rad, od svega toge ne bilo ništa. Pri tome ne treba zaboraviti da čelni ljudi Bjelovara žive i rade u zemlji koja je u svojoj metropoli nakon HNK Zagreb, čiji balkon još pamti udarce srebrnim čekićem cara (?!) Franje Josipa uspjela izgraditi samo Kazalište Trešnju i Malu Gavellu (dvoranu za 99 posjetitelja) i tek gradi drugu scenu svoje središnje nacionalne kazališne kuće. A treba svakako spomenuti i da taj Bjelovar gradi i podržava svoje kazalište, da se tamošnji ljudi beskrajno vesele njegovu "porinuću" u život, unatoč činjenici da vijest o Gradskoj kazališnoj kući Bjelovar nije otvorila nijednu informativnu emisiju niti je dobila zasluženi medijski tretman u bilo kojem mediju na nacionalnoj razini. Svi mi živimo u vremenima kada je novo kazalište utopija, ideja zanesenjaka, pothvat sanjara... I posve je utješna spoznaja da među nama ipak još postoje sanjari i zanesenjaci. Baš zbog toga bjelovarsko je kazalište vrednije od zgrade u kojoj se nalazi, od novca koji će se zaraditi na ulaznicama, od prestiža, ugleda, svih poznatih umjetnika koji će tamo raditi. Ono je dokaz postojanja jednog grada u Hrvatskoj koji zna da njegova djeca moraju ići na kazališne predstave u svom gradu, da tamo trebaju sresti i upoznati umjetnike koji još uvijek hvataju snove, da njegovi ljudi imaju pravo na dostupnost kulturnih sadržaja u svojoj sredini, jer samo će tako lakše i češće sjesti u automobil i za sat vremena biti dio kulturnih događaja glavnog grada ili nešto bližeg Varaždina.
Zbog svega toga važna je i prva predstava koja ostaje upisana u povijest Gradske kazališne kuće Bjelovar. Kreativna producentica Dubravka Vrgoč i redatelj Ivica Buljan okrenuli su se hrvatskim djelima te odabrali (ne tako često izvođen) klasik "Čarugu" Ivana Kušana, djelo koje posvećeni posjetitelji kazališnih predstava pamte po legendarnom uprizorenju Teatra u gostima, našeg prvog nezavisnog kazališta, koje je davne 1974. osnovao glumac Relja Bašić. A novi je "Čaruga" na toj istoj visini, prilagođen brzini 21. stoljeća, s promišljenom odlukom da u središtu svega bude žena, ta Ankica koja vitla svojom seksualnošću, i bez mnogo muke skrati muža za glavu i prođe nekažnjeno. Prema njoj je Čaruga, taj mitski drumski razbojnik kojem i danas tepaju da je bio slavonski Robin Hood, tek je šeprtlja i mitoman. Buljan nije samo dobro odabrao naslov i režijski ga pretvorio u glumački spektakl već je novo kazalište otvorio i slijedeći ideju da nova kazališta (i sva ostala) moraju misliti na mlade glumce, njima dati posla, raditi na njihovoj vidljivosti. Ovdje su, uz glumačke velikane koje predvodi Nina Violić, svi do jednog odradili sjajan posao. Ivan Čuić, Ružica Maurus, Pavle Matuško i Pavle Vrkljan sa scene novog kazališta poslali su snažnu poruku da su oni glumci na koje treba ozbiljno računati u budućnosti.
Ta se budućnost ne može osigurati jednom predstavom, ali zbog svega što su pokazali na startu svima koji su bili dio bjelovarskog kazališnog pothvata treba i čestitati i zaželjeti još mnogo predstava poput "Čaruge". Jer jedna predstava čini tek kazališni početak, a sve one koje će slijediti značit će život tog kazališta. Treba se nadati da se isto pravilo može podići i na razinu naših gradova jer, ako je jedan grad imao snage za novo kazalište, možda postane predvodnik trenda, možda i drugim hrvatskim gradovima pokaže kako su ulaganja u kulturu i pametna i isplativa. Do tada (pesimističnoj) meni ostaje tek maštarija o dobitku Eurojackpota. Od te bih love svojoj zemlji i svom gradu izgradila kazalište. Na žalost, ne igram igre na sreću.
