Nisam se mogao oteti dojmu da se, nakon svih koncerata Zagreb Jazz Festivala koje smo nedavno gledali u dvorani Kina SC – a i Maka Murtića sreo sam na nastupu Kurta Ellinga i Yellowjacketsa – radi o primjerenoj dvorani za promociju zadnjeg albuma Mimika Orchestra „Medzotermina“.
Arhaična, „posljednja“ starinska dvorana u Zagrebu, za apdejtanu viziju arhaične zvukovnice koju je Mak Murtić sa Mimikom upogonio u višeznačnu umjetničku instalaciju konceptualnog jazza, tradicijskog etna, world musica i naše povijesti, progovorivši o identitetskoj prošlosti i sadašnjosti, a pomalo i o budućnosti. Ne samo Zemlje, nego i zemlje.
U trenutku dok je još gorio neboder Vjesnika, stara dvorana SC-a „gorjela“ je s Mimikom, svi skupa kao posljednji Mohikanci koji se još uopće žele baviti umjetničkom praksom i pitanjima određivanju identiteta sadašnjosti arhivskom prošloću. Nedaobog većeg zla nego da dvorana SC-a krene u preuređenje i modernizaciju, jer ćemo izgubiti jedan od posljednjih gradskih toponima koji uz obližnji Teatar &TD pamti i u sebi sadržava i zadržava „sjećanja“ na prošle umjetničke trijumfe, na koje se nadovezala i Mimika Orchestra.
Vjerojatno je zato Murtić i bio na Ellingovom koncertu, da „osjeti“ dvoranu, a zasigurno i zvuk, jer su vokalne izvedbe tria sjajnih pjevačica Mimike predvođene Majom Rivić (uz Anabelu Barić i Anamariju Žugić), bile vrlo važan dio nastupa Mimika Orchestra u četvrtak navečer. Sa 12 članova duhačke sekcije, bendom sa pet članova i tri vokalistice, radilo se o zahtjevnom programu za ozvučiti, kao što je i dirigentska pozicija Murtića (nije svirao saksofon), omogućila kontrolu svih sastavnica i vođenje programa od točno 95 minuta trajanja.
I to vrlo ambicioznog programa, u kojem bi se mnogi pogubili. Izveli su cijeli album „Medzotermina“, čak sa istom izmjenom puhača na raznim instrumentima, kako je bilo i na koncertu u Lisinskom kad je album sniman, a članovi „pleh orkestra“ Mimike „pretrčavali“ s pozicije na poziciju, s instrumenta na instrument. „Medzotermina“ je sjajan album bogat značenjima, pa sam se toliko zanio na koncertu da sam u jednom trenutku počeo pljeskati između stavaka, i povukao još ljudi u publici, pa se Murtić morao okrenuti sa dirigentskog stolca i rukom signalizirati da nije kraj teme. Nakon čega je Hrvoje Galler na sintesajzeru, pojačan ambijentalnim perkusijama bubnjara, te delikatnim radom basista i gitarista, uz uključivanje maestralne vokalne sekcije, doveo koncert do lirskog vrhunca i dijela kojeg bi poželjeli najveći majstori ambijentalne glazbe.
Ambijent, povijest i identitet, vrlo su bitan dio priče „Medzoternine“, ali i ritualna uključivost svih sastavnih dijelova, pa i publike. U jednom trenutku Murtić je dao instrukcije za ritmičku pratnju publike i mantrično izgovaranje znakovitih stihova „sic semper tyrannis“; „Nije bitno ako netko pogriješi, to je dobro za rulju“. Pristali smo biti i „rulja“ u tom plemenskom ritualu, jer, kako vidimo, plemena su i danas izrazito jaka, a Mimika se bavi upravo time. I Murtić mi je u svom dirigentskom zanosu „s leđa“ ponekad djelovao kao Warren Ellis kad povremeno „dirigira“ Nick Caveovim Bad Seedsima. Monumentalan skladateljski rad, i fizičkim poroporcijama velikog orkestra i idejnim zamahom, isporučen je sofisticiranom izvedbom s puno detalja. Bilo bi nemoguće u kratkom osvrtu nabrojati sva imena, ali ako među njima imete soliste ranga Gallera, flautistice Nike Bauman, koja je odradila impozantan solo u završnoj skladbi, Vojkana Jocića, Jurice Rukljića i Marka Lucijana Hraščaneca, ili Marka Firsta na creškom mihu („životinji“, kako je ponavljao Murtić) , jasno je da je sviračka ekspertiza dala široki panoramski prikaz raznih sastavnica koje ova glazba nosi sa sobom u podtekstu čitave priče.
Dodatni dojam pojačavale su projekcije video zapisa Dinka Doringa na ekranu iza pozornice, kao i vizualni dojam pjevačica u etničkim narodnim nošnjama koje su djelovale poput divnih lutki u puno manje divnoj sadašnjosti, u kojoj se često gubi ljepota onoga povijesnoga što Mimika Orchestra želi istaknuti. Na bisu su završili nekom vrstom višeminutnog etno-funk rituala u kojem su otpuštene sve kočnice, s publikom koja je ustala sa stolaca i prišla bini, a zbog kompleksnosti programa poželio sam da odmah ponove ciijeli program. Takva opuštenost trebala je vladati od samog početka, malo ukočenog, u zajedničkom ritualu publike i izvođača, ali, ponovimo, radi se o kompleksnom djelu i mnogim zahtjevnim dionicama koje traže koncentraciju svirača na bini.
Bio je to jedan pravi „bulajićevski“ i „bregovićevski“ koncert Maka Murtića i Mimike, što bi mu priznao i Goran da ga vidi ili čuje. Jer, poput njegovih projekata suvremene ozbiljne glazbe, od kojih većina nije niti stigla do nas, nego se izvodi po svijetu, Mak Murtić ide sličnim stopama povezivanja tradicijskih i suvremenih sastavnica u konglomerat značenja koja nas i danas presudno određuju.
Otvori KEKS Pay
