obljetnica smrti ranka marinkovića

"Nikada mi nije platio piće", izjavila je svojevremeno Marinkovićeva ljubavnica

Ranko Marinković
arhiva
28.01.2025.
u 12:39

Večernji list je 1964. godine pokrenuo natječaj za kratku priču, a Ranko Marinković je od samog početka bio uključen u ovaj projekt kao predsjednik žirija. Nakon njegove smrti, u znak priznanja njegovom doprinosu razvoju kratke priče u Hrvatskoj i dugogodišnjem predanom radu u žiriju, nagrada je dobila njegovo ime i danas je poznata kao natječaj za kratku priču "Ranko Marinković".

Večernjakova kratka priča, koja je obilježila živote mnogih hrvatskih pisaca, već 60 godina nosi ime jednog od najvećih majstora hrvatske književnosti - Ranka Marinkovića. Ovaj književni virtuoz, čije pero je stvaralo nezaboravne svjetove prožete oštrom ironijom i dubokim razumijevanjem ljudske duše, ostavio je neizbrisiv trag koji i danas, 24 godine nakon njegove smrti, snažno oblikuje hrvatsku književnu scenu. Njegov jedinstveni stil pisanja i sposobnost da pronikne u najdublje kutke ljudske psihe učinili su ga jednim od najznačajnijih hrvatskih književnika 20. stoljeća te najuglednijim hrvatskim pripovjedačem, dramatičarom i esejistom nakon Miroslava Krleže.

Ranko Marinković rođen je 22. veljače 1913. na Visu, gdje je završio pučku školu, a nakon gimnazijskog obrazovanja u Splitu i Zagrebu, 1935. godine diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Njegov život obilježio je Drugi svjetski rat - bio je interniran u talijanskom logoru Ferramonte, nakon čega je preko Barija dospio u izbjeglički logor El Shatt u Egiptu.
U Zagrebu je Marinković živio na nekoliko adresa, a najpoznatije je njegovo razdoblje na Medveščaku, gdje je bio redoviti posjetitelj Kluba književnika. Tamo je provodio vrijeme igrajući šah i družeći se s drugim književnicima, što je značajno utjecalo na njegovo stvaralaštvo.

- Ranka Marinkovića upoznao sam u vrijeme dok se o njegovoj knjizi “Ruke” govorilo kao o velikoj književnoj senzaciji. Stanovao je dvije kuće prije mene, na Medveščaku, i bio je kao i ja, stalni posjetitelj Kluba književnika, gdje je bila sjajna kuhinja, gdje se do jutarnjih sati igrao šah i kartalo: remi, preferans i poker (u sporednoj sobi). Jednog dana Marinković me pozvao riječima: “Sused, hoćemo jednu partiju šaha?” i od toga trenutka počinje naše prijateljevanje. Vrlo često igrao je šah s Cvitanom, no ponekad bih i ja upadao u igru, ali nisam bio ravnopravan protivnik. Nikad se nisam usudio Marinkovića zatražiti priču za Večernji list, ali kad smo raspisali prvi natječaj, pozvao sam ga da bude u žiriju, što je i prihvatio - kazao je za Večernji list jedan od osnivača Kratke priče te njezin selektor, Tomislav Sabljak

Večernji list je, naime, 1964. godine pokrenuo natječaj za kratku priču, a Ranko Marinković je od samog početka bio uključen u ovaj projekt kao predsjednik žirija. Njegova stručnost i književni autoritet dali su natječaju posebnu težinu i prestiž, a godinama je ovaj veliki književnik pažljivo pratio i ocjenjivao pristigle priče, pomažući u otkrivanju novih talenata hrvatske književnosti. Nakon njegove smrti, u znak priznanja njegovom doprinosu razvoju kratke priče u Hrvatskoj i dugogodišnjem predanom radu u žiriju, nagrada je dobila njegovo ime i danas je poznata kao natječaj za kratku priču "Ranko Marinković".

Među Marinkovićevim najznačajnijim djelima posebno se ističu dvije drame praizvedene u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu - "Albatros" iz 1939. i "Glorija" iz 1955. godine, koja se smatra jednim od njegovih najcjenjenijih djela. U području proze, objavio je zbirke "Proze" (1948.) i "Ruke" (1953.), pri čemu je potonja doživjela više od 30 izdanja. Njegov najpoznatiji roman "Kiklop" (1965.) smatra se njegovim životnim djelom: "Taj je roman kritika nazvala sintezom Marinkovićeva dotadašnjeg rada, velikim romanom o Zagrebu te piščevim proznim vrhuncem. Roman je dobio i NIN-ovu te godišnju nagradu Vladimira Nazora, a do današnjeg su dana česti tekstovi u kojima se nagađa koji su sve književnici poslužili kao inspiracija za Marinkovićeve svevremene likove (u rasponu od Tina Ujevića do Viktora Vide)", napisao je Denis Derk u Večernjaku.

Marinkovićevi kasniji romani jesu "Zajednička kupka" (1980.) te "Never more" (1993.), a značajan doprinos dao je i u području esejistike djelima "Geste i grimase" (1951.) i "Nevesele oči klauna" (1986.). Marinkovićeva djela karakterizira mediteransko ozračje, složena psihološka analiza likova i majstorsko korištenje jezika. Posebno se ističe njegova sposobnost stvaranja složenih dijaloga i karakterizacije likova kroz govor.

Filmska i kazališna glumica Zdenka Heršak u jednom se intervjuu za Večernji list prisjetila kakvu je romansu doživjela s velikim književnikom Rankom Marinkovićem. Dogodilo se to dok je glumica živjela u Dubrovniku, a kada se preselila u Zagreb, kaže, postala je njegova ljubavnica.
- Davala sam mu svoje tijelo na njegovo uživanje. I tako je bilo nekoliko godina. Sastajali smo se i viđali po kavanama koje su tada bile u modi kod vrlih umjetnika, njihovih satelita lijepih žena, snobova...Na javnim mjestima bili smo samo znanci. Dolazila sam u njegov stan. Spavali smo na kauču, a do kauča je bio radni stol pun papira. Kad bi odlazio u kupaonicu, iskakala sam iz kreveta i čitala dijelove njegovog novog dramskog teksta. On nikad nije doznao da sam ja skakala gola s kreveta kako bih vidjela što je napisao prethodni dan -  kazala je glumica, no dodala je kako je veliki Marinković ipak bio pomalo sebičan i škrt. 
- Ranko nikad nije platio moje piće, nikad mi ništa darovao, ni knjigu, cvijet... I dok sam gladovala, nije me pozvao ni na ručak - rekla je glumica koja je preminula 2020. godine. 

Od 1946. pa do 1950. godine Marinković obnaša funkciju direktora Drame zagrebačkog HNK, a od sljedeće godine pa sve do umirovljenja 1983., kada je postao redoviti član HAZU-a, radio je kao profesor dramaturgije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Godine 1975. dobio je Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo, a u kasnijim je godinama pokazao i politički angažman kada je kao kandidat HDZ bio vijećnik zagrebačke Gradske skupštine u dvama mandatima (1996-2000).

Marinkovićev utjecaj na hrvatsku književnost je nemjerljiv - njegov stil pisanja, tematska raznolikost i dubina karakterizacije likova postavili su visoke standarde za generacije pisaca koje su uslijedile. Njegovanje Marinkovićevog književnog naslijeđa nastavlja se kroz Memorijalnu zbirku u Visu, Večernjakovu kratku priču te brojne druge kulturne manifestacije koje nose njegovo ime.

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije