Večernjakova kratka priča, koja je obilježila živote mnogih hrvatskih pisaca, već 60 godina nosi ime jednog od najvećih majstora hrvatske književnosti - Ranka Marinkovića. Ovaj književni virtuoz, čije pero je stvaralo nezaboravne svjetove prožete oštrom ironijom i dubokim razumijevanjem ljudske duše, ostavio je neizbrisiv trag koji i danas, 24 godine nakon njegove smrti, snažno oblikuje hrvatsku književnu scenu. Njegov jedinstveni stil pisanja i sposobnost da pronikne u najdublje kutke ljudske psihe učinili su ga jednim od najznačajnijih hrvatskih književnika 20. stoljeća te najuglednijim hrvatskim pripovjedačem, dramatičarom i esejistom nakon Miroslava Krleže.
Ranko Marinković rođen je 22. veljače 1913. na Visu, gdje je završio pučku školu, a nakon gimnazijskog obrazovanja u Splitu i Zagrebu, 1935. godine diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Njegov život obilježio je Drugi svjetski rat - bio je interniran u talijanskom logoru Ferramonte, nakon čega je preko Barija dospio u izbjeglički logor El Shatt u Egiptu.
U Zagrebu je Marinković živio na nekoliko adresa, a najpoznatije je njegovo razdoblje na Medveščaku, gdje je bio redoviti posjetitelj Kluba književnika. Tamo je provodio vrijeme igrajući šah i družeći se s drugim književnicima, što je značajno utjecalo na njegovo stvaralaštvo.
- Ranka Marinkovića upoznao sam u vrijeme dok se o njegovoj knjizi “Ruke” govorilo kao o velikoj književnoj senzaciji. Stanovao je dvije kuće prije mene, na Medveščaku, i bio je kao i ja, stalni posjetitelj Kluba književnika, gdje je bila sjajna kuhinja, gdje se do jutarnjih sati igrao šah i kartalo: remi, preferans i poker (u sporednoj sobi). Jednog dana Marinković me pozvao riječima: “Sused, hoćemo jednu partiju šaha?” i od toga trenutka počinje naše prijateljevanje. Vrlo često igrao je šah s Cvitanom, no ponekad bih i ja upadao u igru, ali nisam bio ravnopravan protivnik. Nikad se nisam usudio Marinkovića zatražiti priču za Večernji list, ali kad smo raspisali prvi natječaj, pozvao sam ga da bude u žiriju, što je i prihvatio - kazao je za Večernji list jedan od osnivača Kratke priče te njezin selektor, Tomislav Sabljak.
Večernji list je, naime, 1964. godine pokrenuo natječaj za kratku priču, a Ranko Marinković je od samog početka bio uključen u ovaj projekt kao predsjednik žirija. Njegova stručnost i književni autoritet dali su natječaju posebnu težinu i prestiž, a godinama je ovaj veliki književnik pažljivo pratio i ocjenjivao pristigle priče, pomažući u otkrivanju novih talenata hrvatske književnosti. Nakon njegove smrti, u znak priznanja njegovom doprinosu razvoju kratke priče u Hrvatskoj i dugogodišnjem predanom radu u žiriju, nagrada je dobila njegovo ime i danas je poznata kao natječaj za kratku priču "Ranko Marinković".
Među Marinkovićevim najznačajnijim djelima posebno se ističu dvije drame praizvedene u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu - "Albatros" iz 1939. i "Glorija" iz 1955. godine, koja se smatra jednim od njegovih najcjenjenijih djela. U području proze, objavio je zbirke "Proze" (1948.) i "Ruke" (1953.), pri čemu je potonja doživjela više od 30 izdanja. Njegov najpoznatiji roman "Kiklop" (1965.) smatra se njegovim životnim djelom: "Taj je roman kritika nazvala sintezom Marinkovićeva dotadašnjeg rada, velikim romanom o Zagrebu te piščevim proznim vrhuncem. Roman je dobio i NIN-ovu te godišnju nagradu Vladimira Nazora, a do današnjeg su dana česti tekstovi u kojima se nagađa koji su sve književnici poslužili kao inspiracija za Marinkovićeve svevremene likove (u rasponu od Tina Ujevića do Viktora Vide)", napisao je Denis Derk u Večernjaku.
Marinkovićevi kasniji romani jesu "Zajednička kupka" (1980.) te "Never more" (1993.), a značajan doprinos dao je i u području esejistike djelima "Geste i grimase" (1951.) i "Nevesele oči klauna" (1986.). Marinkovićeva djela karakterizira mediteransko ozračje, složena psihološka analiza likova i majstorsko korištenje jezika. Posebno se ističe njegova sposobnost stvaranja složenih dijaloga i karakterizacije likova kroz govor.
Filmska i kazališna glumica Zdenka Heršak u jednom se intervjuu za Večernji list prisjetila kakvu je romansu doživjela s velikim književnikom Rankom Marinkovićem. Dogodilo se to dok je glumica živjela u Dubrovniku, a kada se preselila u Zagreb, kaže, postala je njegova ljubavnica.
- Davala sam mu svoje tijelo na njegovo uživanje. I tako je bilo nekoliko godina. Sastajali smo se i viđali po kavanama koje su tada bile u modi kod vrlih umjetnika, njihovih satelita lijepih žena, snobova...Na javnim mjestima bili smo samo znanci. Dolazila sam u njegov stan. Spavali smo na kauču, a do kauča je bio radni stol pun papira. Kad bi odlazio u kupaonicu, iskakala sam iz kreveta i čitala dijelove njegovog novog dramskog teksta. On nikad nije doznao da sam ja skakala gola s kreveta kako bih vidjela što je napisao prethodni dan - kazala je glumica, no dodala je kako je veliki Marinković ipak bio pomalo sebičan i škrt.
- Ranko nikad nije platio moje piće, nikad mi ništa darovao, ni knjigu, cvijet... I dok sam gladovala, nije me pozvao ni na ručak - rekla je glumica koja je preminula 2020. godine.
Od 1946. pa do 1950. godine Marinković obnaša funkciju direktora Drame zagrebačkog HNK, a od sljedeće godine pa sve do umirovljenja 1983., kada je postao redoviti član HAZU-a, radio je kao profesor dramaturgije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Godine 1975. dobio je Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo, a u kasnijim je godinama pokazao i politički angažman kada je kao kandidat HDZ bio vijećnik zagrebačke Gradske skupštine u dvama mandatima (1996-2000).
Marinkovićev utjecaj na hrvatsku književnost je nemjerljiv - njegov stil pisanja, tematska raznolikost i dubina karakterizacije likova postavili su visoke standarde za generacije pisaca koje su uslijedile. Njegovanje Marinkovićevog književnog naslijeđa nastavlja se kroz Memorijalnu zbirku u Visu, Večernjakovu kratku priču te brojne druge kulturne manifestacije koje nose njegovo ime.