Pobjednik posljednjeg Zagreb Film Festivala osvanuo je na velikom platnu kina Tuškanac. Riječ je o njemačko-austrijskoj drami u čijem je središtu Hans, muškarac koji iznova i iznova završava iza rešetaka zbog kršenja članka 175. Ukratko, opetovano biva zatvaran zbog svoje homoseksualnosti.
U ovom dijakronijskom prikazu razvoja homoseksualnosti (ili bolje reći – razvoja društvenog prihvaćanja homoseksualnosti) imamo istaknute tri godine – ‘45., ‘57. te ‘69. – u kojima Hans završava u zatvoru. Dakle, prvi put u zatvoru završava netom poslije rata u koji dolazi ravno iz nacističkog logora. U tom periodu upoznaje i osuđenog ubojicu Viktora koji ga pak naziva pervertitom i s kojim je život u ćeliji sve samo ne jednostavan. Viktor će, međutim, u njegovim kasnijim zatvorskim boravcima (p)ostati njegovo utočište i prijatelj s kojim odnos prerasta gotovo u simbiozu u kojoj jedan ne može bez drugoga. Isticanje godina, koje je popraćeno sjajnom glumačkom transformacijom, zapravo na jedan pametan i suptilan način uspijeva upozoriti, a nastoji zaprepastiti, kako je moguće da u suvremenoj povijesti jedna osoba tijekom tri desetljeća biva kažnjavana zbog svoje seksualne orijentacije. Da je to neprihvatljivo i strašno, jest, ali u “Konačnoj slobodi” kao da nedostaje “ono nešto” zbog čega bi se više suosjećalo i zbog čega nedostaje neke jače reakcije. Osim dvije scene u filmu u kojima Hans i Viktor zbilja služe jedan drugome kao jedini izvor snage za preživljavanje svega lošeg u životu – prva u kojoj Viktor grli i tješi Hansa nakon što se njegov partner ubio, a druga u kojoj Hans grli i tješi Viktora tijekom njegove intenzivne i pomalo agresivne apstinencijske krize.
Spominjući sjajne transformacije, nemoguće je ne istaknuti da je po tom pitanju daleko najupečatljiviji Franz Rogowski. Njemački Joaquin Phoenix. Već je pokazao u svojim ranijim filmovima “Tranzit” i “Undine”, kao i u nešto manjim ulogama u Hanekeovu “Sretnom kraju” ili Malickovu “Skrivenom životu” da je jedan od najboljih europskih glumaca današnjice. Ulogom Hansa samo je zapečatio tu titulu. Zapravo je gledati Franza Rogowskog najsvjetliji i najvredniji dio ovoga filma. Naime, sama priča o tabuiziranosti teme, o borbi za slobodu voljenja, kao i o nježnosti koja se tako moćno razvija pod granatama društvenih zabrana i nepravednosti već je viđena. U prvom se redu tu misli na najpoznatiji i sigurno jedan od najboljih filmova na tu temu, na “Planinu Brokeback”. Zatim, tu su filmovi poput prekrasne “Skrivene ljubavi”, pa čak i starijeg Kar-waijeva remek-djela “Sretni zajedno” koji je obrađivao temu homoseksualnosti, rečeno rječnikom milenijalaca, “before it was cool”. Čak i “Philadelphia”, koja je više sudska drama, moćnije i uvjerljivije donosi priču o stvaranju vlastite slobode u vremenima kada se čini da je to apsolutno nemoguće.
Maltretirate nas, homoseksualci mogu raditi što žele ali radikalni aktivisti i mediji nas neće prisiliti da to smatramo normalnim.