Od sve je vučedolske keramike danas zasigurno najpoznatija posuda koju nazivamo vučedolskom jarebicom, iako smo je godinama nazivali golubicom, o čemu će biti riječi nešto poslije. Ona je bila dio nalaza velikog iskapanja na Vučedolu 1938., koje je vodio njemački arheolog Robert Rudolf Schmidt. Prekrasna vučedolska jarebica i ostala, neviđeno napredna i jedinstvena keramika koju je pronašao, inspirirat će Schmidta da izmisli opasnu teoriju o Vučedolcima kao davnim precima germanskog naroda koja će zaintrigirati i samu vrhušku nacističke stranke. A u vihoru Drugog svjetskog rata vučedolski će nalazi zamalo završiti u rukama Trećeg Reicha.
Desetak godina prije svojih iskapanja Vučedola, Robert Rudolf Schmidt radio je kao profesor na sveučilištu u Tübingenu, gdje je osnovao i Institut za pretpovijesna istraživanja. Karijera mu je ozbiljno ugrožena kada je 1929. godine, pišu Maja Bunčić i Ana Solter u knjizi “Arheološki muzej u Zagrebu – život od 19. do 21. stoljeća”, optužen za korištenje financijskih sredstava namijenjenih za arheološka istraživanja u privatne svrhe te za krivotvorenje rezultata znanstvenih istraživanja. Otpušten je s mjesta voditelja Instituta, izgubio je i dozvolu za predavanje, ali sreća mu se nasmiješila kada je upoznao groficu Eltz, čija je obitelj imala posjede u Vukovaru. Ona je pristala financirati njegova iskapanja na Vučedolu. Schmidt je već započeo iskapanje kada je pisao Viktoru Hoffilleru, tadašnjem ravnatelju Arheološkog muzeja, kojeg je već poznavao, a koji i nije bio oduševljen Schmidtovim potezom, što zbog radova bez dozvole, što zbog straha da bi pronađeni predmeti mogli završiti u inozemstvu.
Njegove bojazni nisu bile neosnovane, no Arheološki muzej je, na sreću, ipak uspio ishoditi prava na predmete, isplativši obitelj Eltz koja je Schmidta financirala, te obitelj Streim na čijem su se posjedu iskapanja provodila. Dragocjeni nalazi, među kojima i jarebica, naposljetku su, zahvaljujući nepokolebljivosti i trudu Viktora Hoffillera, ipak prevezeni u Zagreb. No situacija se komplicira raspadom Kraljevine Jugoslavije, osnutkom Nezavisne države Hrvatske i dolaskom Drugog svjetskog rata.
Kako pišu Bunčić i Solter, Schmidtove su teorije o nordijskom podrijetlu vučedolske kulture itekako odgovarale ideologiji Trećeg Reicha i zadaćama nacističke organizacije Baština predaka koju je osnovao Heinrich Himmler. Ona je, naime, djelovala s ciljem pronalaženja novih dokaza o rasnom nasljeđu germanskog naroda, kako bi potkrijepili teoriju o superiornosti arijevske rase. Ta je organizacija financirala i neka legitimna znanstvena istraživanja, ali neki su se članovi sasvim ozbiljno zabavljali i potragom za Svetim Gralom ili izgubljenom Atlantidom kao izvorištem arijevske rase.
Uzgred budi rečeno, u sklopu Baštine predaka osnovan je i Institut za vojno-znanstvena istraživanja, pod čijom kapom su se u koncentracijskim logorima provodili medicinski eksperimenti na zatvorenicima. Himmler je financirao i Schmidtovo novo istraživanje vučedolske kulture na Gradcu i u Sarvašu, a podržavala ga je i Njemačka narodna skupina sa sjedištem u Osijeku, koja je trebala upravljati tada zamišljenim njemačkim domovinskim muzejem. Taj “Heimatsmuseum” također je trebao biti smješten u Osijeku, a u njemu bi bili izloženi predmeti s nalazišta vučedolske kulture. Osujetivši Schmidtove planove, ravnatelj Hoffiller inzistirao je na tome da istraživanja budu provedena pod nadzorom stručnjaka muzeja te da sav iskopani znanstveni materijal bude prebačen u Hrvatski državni muzej u Osijeku te Arheološki muzej u Zagrebu. Naposljetku je, 1942. formalno osnovan Heimatsmuseum, u zgradi otetoj židovskim vlasnicima, a u njemu je završio i niz vrijednih predmeta oduzetih Židovima i Srbima.
Kako je rat napredovao, Schmidtu je postalo jasno da novih istraživanja, bar do kraja rata, više neće biti te da mora podviti rep i vratiti se u Njemačku 1944. Navodno je nedugo potom uhićen i zaplijenjena mu je prtljaga s dvadeset sanduka dupkom punih vučedolskih artefakata. Još njegovih nalaza iz Sarvaša – protivno ugovoru s Hoffillerom – te predmeti, umjetnine, knjige i slično iz Heimatsmuseuma u ukupno 107 sanduka, također su krenuli vlakom put Njemačke da bi na koncu bili smješteni u austrijskom dvorcu Lämberg, a zatim im se, činilo se, zameo svaki trag. Svi sanduci ipak su srećom pronađeni 1946. godine u Beogradu, odakle su navodno stigli iz Praga.
Za Roberta Rudolfa Schmidta, podjednako zaslužnog i za velika arheološka otkrića poput vučedolske jarebice, ali i upitne znanstvene teorije o rasnoj superiornosti i pokušaj drske krađe artefakata, u Hrvatskoj se više nije čulo. Nakon nekoliko neuspješnih pokušaja da nastavi znanstvenu karijeru u domovini preminuo je 1950. godine. Njegovi nalazi s istraživanja lokaliteta Vučedol i danas se čuvaju u Arheološkom muzeju u Zagrebu, čija vučedolska zbirka broji više od sedam stotina predmeta. Veliki dio zbirke čini upravo keramika, a uz slavnu je jarebicu tamo moguće vidjeti i djelić posude s vučedolskim Orionom u ljudskom liku, kao i čudesnu zvjezdanu terinu iz grobnice bračnog para.
