Sablasnim šaputanjem gudača na granici čujnosti u najdelikatnijem pianissimu započela je izvedba Verdijeva Rekvijema. Maestro Ivan Repušić na taj je način smjesta dobio pozornost, napete uši publike u prepunom Lisinskom i koncentraciju na najvišoj razini orkestra Zagrebačke filharmonije, kojem se uskoro pridružilo mrmorenje glasova golemog zbora od 120 pjevača, nastalim spajanjem Zbora Opere zagrebačkog HNK i goranovaca.
Mistično putovanje
Tako je počelo mistično putovanje kroz apokaliptično strašnu i anđeoski utješnu Verdijevu glazbenu viziju završetka svega postojećeg o ove strane vremena i stvarnosti i početka vječnosti.
Sekvenca skladana na tekst srednjovjekovnog pobožnog spjeva Dies irae središnji je dio djela, jedna od najsavršenijih opernih scena u povijesti glazbe smještena usred oratorija, dugačka gotovo kao i svih ostalih sedam stavaka zajedno.
Dramatika je izgrađena od dinamičkih suprotnosti i krajnosti koje se izmjenjuju: od tihih zapjeva solista i zborskih a capella dionica do tutnjave velikog orkestra, od nepreglednog mnoštva mrtvih koji su oživljeni privedeni pred zadnji sud, do jedne, jedine osamljene i ogoljene duše, razapete između straha i krivnje na jednoj i bezuvjetne i sveopraštajuće ljubavi na drugoj strani.
Na samom kraju djela, u završnom vapaju “Libera me” Verdi daje zadnju riječ sopranu koji, moleći za sebe, mora izmoliti milost i vječni mir cijelom čovječanstvu. Od te jedne visoke note ovisi sve što smo prethodnih sat i pol vremena slušali i proživljavali.
Ovu posljednju zagrebačku izvedbu Verdijeva Rekvijema pamtit ćemo i po tom iskupljujućem glasu puštenom ne samo iz grla nego i cijelog tijela i bića bugarske operne dive Krasimire Stojanove. Kao što je i najavila kada je prije godinu dana otpjevala u Lisinskom savršenu večer velikih opernih arija, Stojanova se vratila u Zagreb da bi sudjelovala na koncertu kojim je odana počast prije deset godina preminulom maestru Vjekoslavu Šuteju, s kojim je vrlo često surađivala na pozornici Bečke državne opere.
Mužekova sjećanja
Filharmonijski orkestar, zborovi, maestro Repušić kao njegov student i Tomislav Mužek, koji mu je bio tenorska uzdanica dok je Šutej bio direktor Opere u Splitu – svi su oni uložili vlastita sjećanja i emocije u veličanstvenu izvedbu.
Izvrstan kvartet solista upotpunili su mezzosopranistica Elena Židkova, koju smo imali sreću prvi put slušati u Hrvatskoj, te bas Marko Mimica, koji nam se nakon nekoliko godina vratio i pokazao koliko je u međuvremenu silno napredovao i sazrio na berlinskoj i mnogim drugim europskim pozornicama.
