Zagreb ne pamti ovakvo otvaranje nove koncertne sezone Zagrebačke filharmonije. Za početak već i zato što na ovom, sinoćnjem otvaranju nije svirala Zagrebačka, nego Bečka filharmonija! Sasvim dovoljno za povijest.
Ovo je dokaz da je kulturna suradnja u Europskoj uniji na boljoj razini nego financijska i politička – poentirao je u svom pozdravnom govoru zagrebački filharmonijski ravnatelj Miljenko Puljić. Što samim Austrijancima znači Bečka filharmonija i kultura koju taj slavni orkestar predstavlja najbolje se vidjelo po ushićenju koje nije ni pokušavala sakriti austrijska veleposlanica Andrea Ikić-Böhm u prilici da u Hrvatskoj, u Zagrebu pozdravi najizvrsnije ambasadore svoje domovine. Posljednji je govorio i filharmonijsku sezonu otvorio zagrebački gradonačelnik Milan Bandić zastupajući svojim govorom onaj dio publike kojima Bečka filharmonija znači samo Radetzkyjev marš i Na lijepom plavom Dunavu.
Gosti iz Beča nisu pričali, ali su rekli najviše. Glazbom. Jedino glazba omogućava Austrijancima da Hrvatima svoje prijateljstvo i dobrodošlicu u Europsku uniju požele na – ruskom! Treća orkestralna suita Čajkovskog bila je dražestan, briljantno odsviran uvod u glavnu točku večeri: nimalo zabavnu, ali u svoj njenoj tragičnosti trijumfalnu Petu simfoniju Dmitrija Šostakoviča. Hrvatska publika nažalost zna ponešto o traženju svjetla na kraju mračnog tunela i maestro Maazel je sa svojom vrlo pomnom, temeljitom i polaganom interpretacijom pogodio živac. Nakon silnih ovacija povijesna večer ipak je završila razdraganom i virtuozno odsviranom uvertirom Glinkine opere Ruslan i Ljudmila. U međuvremenu ni orkestar Zagrebačke filharmonije, nije bio besposlen. Večeras u Lisinskom svira Brittenov Ratni rekvijem.
