Malo je koji izvođač pokopao toliko generacija svojih kritičara koliko australske heavy metal ikone AC/DC. Danas, kada najnovijim albumom "Rock Or Bust" vrlo dobro prizivaju svoj zvuk i formu iz 1970-ih, zakoračujući u peto desetljeće postojanja, o njima kao fenomenu pišu novinari najuglednijih svjetskih dnevnika.
Ne može se reći da to nije opravdano, jednako kao što su opravdanje imali i protivnici ovoga benda koji su se u prvih deset godina postojanja AC/DC-ja natjecali tko će ih slikovitije ismijavati. Heavy metal sam po sebi nikada nije bio osobito cijenjen žanr (za razliku do hard rocka), a stanje u kojem su ga preuzeli i definirali AC/DC davno je završilo svoju evoluciju.
Radi se o čvrstom, često ravnom ritmu preko kojeg ide ubitačni gitarski rif i stadionski refreni u kojima se pokojni Bon Scott i nasljednik Brian Johnson urlikanjem zaklinju u rock'n'roll. Glazba im je čista snaga, udar, zvučni sklop ili konstrukcija, nema tu nikakve "radosti muziciranja", pa ni u solažama.
A povrh svega, paradiranje alfe i omege benda, gitarista Angusa Younga u školskoj uniformi s kratkim hlačicama (što je trebao biti jednokratni štos, ali se održalo kao njihov brend do danas) doista je svakom izvan kruga najžešćih poklonika moralo djelovati izrazito iritantno. No, upornim inzistiranjem na jednom oblikovanoj formuli, a to se dogodilo već u vrijeme drugog i trećeg albuma, AC/DC su postali (trash) žanr sam za sebe.
Zahvaljujući filmovima poput Iron Mana ili igricama, najčešćim aktualnim rasadnicima stare glazbe, nove ih generacije prihvaćaju u trenu. Netko će reći da rudimentarnost AC/DC-ja i jest glazba za djecu, ali danas to više ne bi trebalo zvučati kao uvreda, a druga je stvar koliko je dobro za misleće organizme da pri njihovoj glazbi dominantno ostanu i u zrelijoj dobi. Ipak, tko god misli da je misija AC/DC-ja laka, neka uzme njihovu formulu i proba. I shvatit će – dug je put do vrha ako se želite baviti rock'n'rollom.
>> Zahvaljujući Tarantinu uhvatili smo petnaest minuta slave surf glazbe
