Bio je jedan od mnogih građana koji su živjeli mirnim životom koliko su dopuštale gospodarske i društvene prilike. Nemir se poput tata ušuljao u njegov život onoga dana kad je osjetio da ga u stopu prati čovjek, kojega je poznavao kao dobroćudnog znanca. Teško mu je bilo točno odrediti trenutak kada je to osjetio, ali sve se odigravalo postupno, korak po korak dok nije spoznao da su razgovori s tim čovjekom postali mučni i zajedljivi. To više nije bio isti čovjek s kojim je, kad bi se sreli na ulici ili u gradskoj kavani, znao popričati o mnogim stvarima, ali nikada o politici. Dobro je znao u kakvom društvu živi, ali budući da se nije bavio politikom, nije mogao vjerovati da i on može postati sumnjiv, a upravo je to postao za znanca o kojemu je mislio sve najbolje. Počeo je stoga izbjegavati susrete s njim, ali ponekad to nije bilo moguće. Dok se šetao gradom, dobro je pazio ne će li ga ugledati izdaleka kako bi na vrijeme mogao izbjeći susret s njim. Jedne subote, unatoč njegovu oprezu, znanac ga iznenada zaskoči kao da je vrebao skriven iza kioska te bez pozdrava upita: - Zašto žuriš? Ne možeš pobjeći. - Tko kaže da bježim? I zašto bih? Uostalom, znam da me pratiš. - Uvijek sam ti za petama. - Ne, nego u petama. - Dobro, ne ćemo pretjerivati. - Ne pretjerujem, znam. Ušuljao si se u moje misli. Vrebaš mi svaku riječ. - Ne bih rekao, jer škrt si na riječima, oprezan. - Baš zato nastojiš se ušuljati u moja razmišljanja. - Vidiš, to je dobro ako si toga svjestan, olakšavaš mi posao. Lako je s brbljavcima. Možeš ih uloviti za svaku riječ, ali takvi kao ti koji vječno nešto misle, takvi su opasni. - Zašto stalno govoriš o nekoj opasnosti. Za koga smo opasni, za što opasni? Nikad mi nije palo na pamet da nekome radim o glavi. - Ne radiš ti o glavi, ali ono što se rađa u tvojoj glavi može za nekoga biti opasno ili čak za čitavo društvo. - Dobro, zar nisi rekao da sam škrt na riječima, da sam oprezan. Kako onda mogu djelovati. - Rekao sam ti da od brbljavaca nema straha, lako je s njima, kod njih je sve jasno, oni nas ne mogu iznenaditi. - Još je manja opasnost od onih koji misle i šute. To je njihova osobna stvar, sve ostaje u njima. - To i jest ono čime nas obmanjujete, hoćete nam podvaliti, mislite mi smo naivni, nasjest ćemo na vašu jeftinu podvalu. Kažeš, to je njihova osobna stvar, privatna. Zamisli, čovjek razmišlja, istražuje, čeprka za svoje osobno zadovoljstvo, kao to mu je hobi. Pametan čovjek bježi od dubokih misli, nastoji se opustiti nakon napornog posla. Zar ne vidiš da zdrav razum kazuje da tu mora biti nešto sumnjivo, dakle i opasno. - Da, da, sumnjivo i opasno. To je sve što znate. Vama je svatko sumnjiv, i onaj koji šuti, i koji govori, i onaj koji misli, i koji ne misli. - Ne, ne, nismo se razumjeli. Imamo mi nos za sumnjive. To se na čovjeku odmah vidi. - I na vama se vidi, mislim to što radite, zato vas i plaćaju. - Oprosti, nemoj još i vrijeđati. Ne misliš valjda da mene netko plaća što želim s tobom raščistiti neke stvari. Pa ja s tobom razgovaram kao s prijateljem i stalo mi je do toga da te izvučem iz neprilike, da ne zaglibiš, ta dobro znaš u kakvom vremenu živimo. Konačno, stalo mi je da svi skupa živimo u miru. - Dozvoli da i ja, također prijateljski, posumnjam da ti sve ovo radiš besplatno. Ja tebe ne mogu shvatiti kao što ti ne možeš razumjeti da ja, na primjer, volim razmišljati bez ikakvih primisli i posebnih namjera. - Dakle, dragi moj, vidim da ti brkaš dvije sasvim suprotne stvari, trpaš u isti koš svoje i moje poglede, a to je besmislica. Možeš ti mene uvjeravati koliko hoćeš o tvojim namjerama, ali nas dvojica smo, dragi moj, na suprotnim stranama. Ti sumnjaš u mene? Odakle ti pravo da ti sumnjaš u mene, pa ja sam od odgovornih struktura provjeren kadar, moja prošlost je čista kao sunce. - Tu smo dakle, odgovorne strukture, provjereni kadar, čista prošlost! Ne bi me začudilo da kažeš da je i tvoja budućnost čista - Dobro, dobro, ne ćemo se još i vrijeđati. - Ne znam zašto bi to bila uvreda, ja to onako, prijateljski. Sam si rekao da sa mnom razgovaraš kao s prijateljem. - Prelaziš u napad, je li? Stara je to metoda, dragi moj. - Pa, eto, nešto sam i od tebe naučio. - Ne će ti baš pomoći. To ne pali kod mene. Brani se ti na drugi način. Time što meni, tobože, vraćaš udarac i to mojom metodom kako ti kažeš, zapravo još više potvrđuje moju sumnju. Ne bi ti bez razloga skretao i izbjegavao razgovor o pravoj stvari. Mislim da smo razgovarali o tvojim razmišljanjima, o tvome hobiju. - Nismo razgovarali ni o kakvom hobiju, jer moj hobi je pecanje, a ne sjećam da smo pecanje uopće spomenuli. - Ha-ha-ha! Pecanje, veliš? Ha-ha-ha! Pecanje, pa to je da ne povjeruješ. Baš ti hvala za ovu šalu, odavno nisam čuo nešto tako smiješno. - Ne znam što je tu smiješno. Još od djetinjstva volim pecanje. - Čekaj, čekaj! Pecanje, zašto ne? I onako dok pecaš, sigurno razmišljaš. Eto vidiš, ja se smijem kad tamo, istina je. Skoro sam ispao naivčina. No, šalu na stranu, moram ti reći da sam uvijek osjećao da su ti pecaroši na neki način, da s njima nešto nije u redu. Naime, satima sjedjeti i buljiti u vodu i najčešće ništa ne upecati, priznat ćeš i sam da to ne može biti čist posao. - Pa i nije uvijek čist, uz rijeku uvijek ima blata, a i voda je nažalost sve mutnija. - Tu smo dakle. Konačno od tebe prave riječi. Voda je sve mutnija, kažeš. Vidiš, ponekad mi se učini da ti i nisi toliko neiskren i zatvoren. Jest da pružaš otpor, ali ipak konačno stižemo na pravi teren. Voda je sve mutnija, to sam upravo htio čuti od tebe. Mislio si, naravno, na političke prilike. - Ti bi htio da sam to mislio, ali moram te razočarati. Ja što kažem, to i mislim. Voda je sve mutnija, nažalost ne samo u ovoj našoj rijeci nego gotovo u svim rijekama i kad bi doista želio da svi lijepo živimo u miru, bilo bi lijepo od tebe da nešto poduzmeš u svezi s tim, mislim na ekološkom planu. Kažeš da si provjereni kadar, dakle imaš utjecaja i mogao bi nešto učiniti, a nadam se da shvaćaš kamo će nas dovesti sve veća onečišćenost. - Hm, ti bi mene na ekološko područje, u pokret „zelenih“. U redu, u redu, samo mi reci na kakvu si onečišćenost mislio. - Opet ti, što sam mislio. Već sam ti rekao da kažem ono što mislim. Ja znam samo za jednu vrstu onečišćenosti. Zar nismo govorili o mutnoj vodi. - Pa zbog mutne vode te i pitam. Znam dobro što ljudi poput tebe misle kad govore o mutnoj vodi. - Kad baš toliko ustraješ na mutnoj vodi, ja te ostavljam, moram požuriti jer imam dogovoreni sastanak s prijateljem, a ti lovi sam u mutnom. - Znao sam, točno sam znao kad ćeš otići. Čim smo došli do onog bitnog, onoga čim se ti zapravo baviš, ti bježiš. I onda ćeš mi reći da si čist. - Do viđenja, idem ja. I moram ti reći da si ti za sebe rekao da si čist. Ja o svojoj čistoći nisam rekao miti riječ. Zapravo, kad bolje razmislim ti si zapravo mutan. Ne misliš, valjda, da ja ne znam čime si baviš. Bistro je to meni, ali koja korist. - Idi, idi, srest ćemo se mi opet i dobro zapamti da je meni bistro što se sve rađa u tvojoj glavi, zato i jesi sumnjiv. - Odoh ja, a ti uživaj u svojoj bistrini. - Dobro, idi kad već moraš… Mislilac! Sve bi vas trebalo… Zamisli, on zna čime se ja bavim! Sve bi vas politički sumnjive trebalo izolirati. Zbog vas je sve veća onečišćenost… Građanin je odlazeći čuo zadnje riječi doušnika i da si olakša dušu, ljutito promrmlja sebi u bradu: „On bi mene izolirao! Trebalo bi tebe izolirati, cinkarošu jedan!“
Doušnik je građanina pratio uporno i dosljedno sve do početka Domovinskog rata, a tada je jednostavno nestao. Nije prošlo dugo nakon rata, a građanin je jedne subote prijepodne, kao što je običavao, kupio novine i svratio u gradsku kavanu na jutarnju kavicu. Listao je novine čitajući najprije samo naslove kad najednom zastane u čudu. Nije mogao vjerovati vlastitim očima: ugledao je fotografiju svog prijeratnog „pratioca“. Iz teksta pod fotografijom saznao je da dotični gospodin, negdašnji „drug“, sada kao član jedne od političkih stranaka obnaša visoku dužnost u gradskoj vlasti u gradu K. Svašta, s prijezirom pomisli građanin, odloži novine te srkne prvi gutljaj kave, što mu je uvijek bio posebni užitak. Zovne konobara, s kojim je inače bio jako dobar. Konobar dođe i upita ga što treba. - Što je s kavom? Zar ste zaboravili kuhati kavu? – mrzovoljno će građanin. - Gospodine, kava je izvrsna kao i uvijek i nisam zaboravio kuhati. Prije će biti da ste nešto pročitali u novinama što vam ne prija. - Imate pravo, oprostite, imate pravo… - Eto vidite, zato ja ne čitam novine. - Čitali, ne čitali, isto nam se piše. Opet su nas preveslali. Evo, izvolite za kavu, ja idem. - Što je, zar ne ćete popiti kavu. - Ne mogu, danas mi ne prija. Moram na zrak. Bog! - Do viđenja, gospodine. Sutra će vam sigurno prijati. - Možda, Bog!
