Jeste li vidjeli nekad kako bujica, crna i siva, široko iz kanalizacije
kulja, u kovitlacima, u rijeku, ili, pak, u samo more? Ako niste
skoknite do izlaza te podzemne velike cijevi u svojoj varoši, kako
velimo u Vojvodini, ili, u svome gradu kako se kaže, valjda, ne
baš u cijelome svijetu?
Prizor se posve dobro može usporediti s kovitlacima opasnih vjetrova
koji se rađaju iznad Atlantika, a, ponekad, i poviše Pacifika.
Posljedice tih oluja su strašne. Poražavajuće. Obično dva milijuna
ljudi bježi pred opasnosti, poput zečeva. Koji, osim onoga
hollywoodskoga, zna se, boje se svega i svačega.
Već samo ime vjetra IVAN STRAŠNI ulijeva strah u kosti
svakom normalnom čovjeku i svakoj domaćoj bespomoćnoj živini
glupim kokicama, na primjer. Koje ostaju na "bojnom polju" preplašene
iščekujući sigurnu smrt. Za njih je, tada, i smak svijeta neminovan. Ni
Biblija nije zaobišla tu temu smaka svijeta. Dovoljno uvjerljivo
da te prožmu ledeni srsi i da ti se digne jedina vlas na glavi. Ako je
imaš.
Jeste li znali da postoje velike morske kornjače i omanje hitre
riječne? Ako ste to znali, onda se obraćamo vama.
Ostali koji to nisu znali ne moraju dalje čitati ovaj tekst, jer im
neće biti tako uzbudljiv i, možda, dramatičan. O čemu se radi?
II.
Mi smo poklonici kulta kornjače. Da, sada, u 21. stoljeću. Nemojte se
čuditi.
Sjetite se samo staroga Egipta, doba kada su se ljudi divili i klanjali
biku, kultu bika, i taj kult održavali punih deset tisuća godina. I
toliko su opstali odupirući se uspješno svim svakodnevnim i inim
nevoljama i kataklizmama. Ta, stare Helene, zar ne, zvali su svojom
neodraslom, ali talentiranom, djecom. Što hoćete više?
Imamo morsku kornjaču isklesanu u tvrdom drvetu i malu, skromnu,
riječnu kornjaču, obloženu mozaikom od šljunka koji smo pažljivo
sakupili iz rijeke. Brojimo stotinu i jednog člana. Ne borimo se za
političku moć i vlast. Želimo samo da nas ostali ljudi, i zločesta
djeca, naravno, ostave na miru. U našoj ljubavi prema Velikoj Majci
Kornjači, onoj iz mora, i Maloj Kornjači, iz rijeke. Kojega mora?
pitate se. Koje rijeke? E, to je samo naša tajna i znademo je samo nas
stotinu i jedan i nitko više na cijelome svijetu.
Svake godine biramo svoga predsjednika Društva kulta kornjače i ne
svadimo se. Dapače. Dosta nam je teško izabrati novoga vođu, jer na
njega samoga pada cijela organizacija posla, nabava sendviča i čaja,
primjerice. Sam predsjednik mora naći sponzora da pokrijemo naše
rashode. Do sada smo imali sreće.
Jovo, daj čovjeku onu kutiju čaja što smo je otpisali prošle
godine. Salame? Salame vam ne možemo dati. Obratite se drugoj firmi!
Damire! Jesi li ti gluh? Bokca ti poljubim! Zar si ti protiv
organizacije ljubitelja životinja? Bezdušniče! Daj im, odmah, pet pari
kobasica i neka idu s milim bogom. Samo me prekidaju u poslu! Damire!
I tako su nas ravnatelji posljednje dvije firme kojima smo se obratili
za skromnu pomoć svrstali među ljubitelje životinja. To nam ne smeta.
Ne objašnjavamo im u čemu se sastoji i snaga i uvjerljivost našega
kulta, jer su ljudi u velikom poslu i zahvalni smo im što su nam izišli
u susret. Samo, moramo dobro paziti, obratiti pozornost da im se drugi
put ne javimo za pomoć, jer su, obično, tada nervozni i, jednostavno,
izbace nas van iz svojih ureda! Nenametljivost i strpljivost su također
u proglasu našeg Društva.
III.
Danas je naš veliki dan. Mogli bismo ga slobodno obilježiti velikim
slovom D!
O čemu se radi?
O prijamu novih članova. Nemamo natječaj. Nemamo stroga pravila pri
izboru. Ali smo oprezni. Ipak.
Javilo nam se najviše kandidata iz našeg grada. Donijeli su sa sobom
male akvarije u kojima živahno plivaju sićušne kornjače. To nam se
dopalo, barem većini od nas.
Ali, kao obično, predsjednik se uzjogunio, ta, ipak, on nam je šef i
njegova riječ se poštuje.
Ovo je potpuni debakl kaže naš predsjednik u drugoj
prostoriji u koju smo se povukli da se posavjetujemo. Moramo ih
sve odbiti. Ako želimo da se naše Društvo ne razvodni. Sve.
Ja se jedini suprotstavih predsjedniku.
Meni se sviđa onaj stariji gospodin što hrani svoju kornjaču
pomijama. Njega bismo, možda, mogli primiti?
Predsjednik Društva se zarumeni i prosikta: Jesi li ti normalan?
Kornjača nije svinja! Tko je još čuo da se kornjača hrani pomijama?
Ja sam čuo i to vidio. U djetinjstvu. Ali se nisam usudio reći. Svi
bijasmo rođeni u gradu. Za razliku od ostalih, ja sam i ljeti i zimi
često odlazio teti na selo, ukraj jezera, i dobro se sjećam da je teta
govorila stojeći nad buretom s pomijama: - Lipo raste. Baš lipo.
I ja istegnuh vrat da vidim što to lijepo raste i na moje čuđenje
ugledah poveću kornjaču kako izranja iz pomija i oblizuje se. Teta je,
čak, i izvadi iz te guste smjese i pomilova po vrhu glave koja je
oprezno izvirivala ispod šarena oklopa.
Kornjača! viknuh i to ponovi i tetin najmlađi sin, koji je
tu scenu sigurno imao prilike vidjeti i ranije.
Naš predsjednik Društva popravi kravatu i učini mi se da se podigao na
vrhove prstiju. Osmotri cipele, sat na ruci i žurno iskorača u malu
dvoranu gdje su sjedili, ili stajali, naši kandidati.
Dame i gospodo, dužnost mi je da vas obavijestim kako ovog puta
nitko od vas nije zadovoljio. Sljedeći prijam članova je za godinu
dana. Do viđenja.
Prva reakcija okupljenih bijaše razumljiva i normalna. Većina njih se
pomirila s odlukom komisije i predsjednika, ali onaj što nam se činio
slabašan i što je hranio svoju kornjaču pomijama razljutio se i
pobunio. Još jedan mlađi kandidat stao je na njegovu stranu.
Moja kornjača, zar, nije dobra za vaše Društvo?
Ne odnosi se to na vašu kornjaču... pokušao ga je
predsjednik Društva smiriti i urazumiti, ali ovaj zamahne štapom i
opali ga veoma bolno po desnom ramenu.
Smirite se, pobogu! zavapi naš predsjednik, a mi ostali
pobjegosmo u susjednu prostoriju. Naslonismo se uplašeno na vrata. Čuli
smo još dva-tri puta kako ga predsjednik bezuspješno stišava.
Zakratko, nastane opasna tišina. Usudih se odškrinuti vrata. Ugledam
našeg predsjednika kako se skupio u kutu i tiho ječi od boli držeći se
za rame. Kad podigne glavu prema meni, ugledah mu veliku plavu šljivu
ispod oka. Izmlatili su ga baš dobro. Mala dvorana bijaše posve pusta.
Kandidatima ni traga ni glasa.
IV.
Upravo danas slavimo deset godina svoga postojanja i prilježnog rada.
Primili smo pet novih članova, ali smo i izgubili njih dvadesetak.
Osipamo se.
Predsjednik Društva se uvrijedio što mu nismo pomogli kada se hrvao s
onom dvojicom: onim s opasnim štapom, i onim mlađim, s golemim šakama:
mi ga razumijemo i sažalijevamo. Mene izaberu da ga privremeno
zamjenjujem. Nevoljno sam pristao. Ne zato što se bojim posla, već zato
što pomažem nećaku na privatnoj benzinskoj pumpi koji je kupio novu
kompjutorsku blagajnu i nikako da savlada njezin program. Učim ga,
pokazujem mu, strpljiv sam, ali ne ide pa ne ide. Razumije se u
trgovinu, vrste benzina i dizela, ali mu elektronika ne ide nikako od
ruke. A i ne plaća me bogzna koliko. Uostalom, kao ni druge svoje
uposlenike. Nemam srca da se pobunim i da ga napustim. Nikada nisam
imao jaku volju.
I supruga se buni što toliko vremena i energije trošim na Društvo i
nećaka koji me, očigledno, iskorištava. I djeca, hvala Bogu, imam ih
troje, zamjeraju mi što me slabo viđaju kod kuće. Često viču da i oni
hoće da budu članovi Društva ne shvaćajući da to mogu biti samo odrasli
i zreli ljudi. Zatim, žele uporno da sa mnom idu na benzinsku pumpu, da
me gledaju i da mi pomažu. Jednom sam im popustio. Zbog njihove
nespretnosti nekoliko litara benzina prolilo se po asfaltu, a otvorili
su i desetak plastičnih boca s uljem za kočnice. Kad je to vidio nećak,
skoro mu je srce otkazalo. Sjeo je na platnenu stolicu i počeo se
gušiti. Kasnije, puno mjeseci kasnije, spočitnuo mi je što je zbog moje
djece dobio kroničnu astmu. Lupanje srca. I još nešto veoma opasno, ali
se to mora reći na latinskom jeziku. Užas. I djeca ti, zar ne, mogu
doći glave!
Uskoro, nećak savlada program nove blagajne. Bijah, konačno, slobodan.
V.
Proslava desete godišnjice rada Društva kulta kornjače prođe u
najboljem redu. Za svaku pohvalu.
Okupilo se preostalih pedesetak članova Društva, pripremio sam obilatu
zakusku, dovedoh i svoju suprugu i troje djece, što nije bilo po
protokolu, ali mi kolege i kolegice nisu zamjerili. Dapače, pohvale
moje izlaganje i suzdržano, kiselo, nasmiju se mojoj supruzi i našoj
živahnoj djeci koja su stalno prstima dirala Malu Kornjaču na
zaprepaštenje prisutnih. Ja sam ih zbog toga više puta povukao svakoga
za uho, a kada ni to nije pomoglo, supruga ih je izvela u dvorište i
namlatila.
Batina je iz raja izašla podsmijavao mi se revnostan član
Društva Ozren. Vi to baš bukvalno shvaćate!
I izdignute glave, pun prezira prema takvoj vrsti odgoja, Ozren
demonstrativno napusti proslavu. Djeca te baš mogu sluditi i
osramotiti. O, zašto sam ih uopće doveo!
Zatim ih je moja domišljata supruga izvela iz zgrade pokazujući mi
pogledom da ćemo se kasnije naći kod kuće. Djeci je možda obećala
odvesti ih u obližnju slastičarnu. Ne znam. Ona su veselo napustila
prostorije. A trebalo bi da plaču. Ipak.
Otvorismo i pjenušac Fruškogorski biser. Raspoloženje se vidno popravi.
Govor! vikne netko iz dvorane. Govor!
Pa, već sam održao govor maloprije. Mučio sam se s njim dva dana,
uglađivao ga, bogatio značenjima. Što, opet, hoće?
... poneke stare civilizacije otpočeh spontano
trajale su tisućama godina sa svojim kultovima... a mi, danas, i s ovih
deset godina rada i odricanja ... možemo... da ... možemo biti samo
ponosni...
Bravo! Bravo! zaori se dvoranom.
U tome času svima nam se učinilo da je prošlo već tisuću godina od
postojanja našeg Društva, i da smo i mi to tisućljeće skupa s našim
Društvom proživjeli.
Kult kornjače
import
07.04.2006.
u 12:58
u 12:58
