Jučerašnja vijest produbila je onu prošlotjednu. Produbila je nevjericu u širokom dijelu javnosti o pritisku kojemu je izložen vlč. Zlatko Sudac, kojega je Crkva očito odlučila satjerati u kut, dovesti u pitanje njegov zdrav razum, razboritost i poslušnost. Prvo je doveden u pat-poziciju u Betaniji, među biskupima je pao ‘deal’ da mu se ni u jednoj biskupiji ne odobri duhovni seminar, a jučer smo doznali kako mu Kaptol ne da crkveno zemljšte da na njega postavi raspelo za branitelje.
Očito je na djelu čisti mobing, rečeno suvremenim rječnikom, odnosno specifična srednjovjekovna crkvena tortura ‘mljevenja kostiju’. Iskusili su je na svome tijelu i duhu mnogi svećenici, koji su bili daleko od Sudčeva statusa i popularnosti, ali su se usudili misliti svojom glavom, suprotstaviti nekim glupim i totalitarnim odlukama svojim pretpostavljenih, stati na stranu svojih vjernika i naroda, etc.
Osobno poznajem neke od njih. Neki su skončali u župama “Bogu iza nogu”, neki su pali u toliku depresiju da su oboljeli i sad gledaju travu kako odozdo raste, a neki su završili kao psihijatrijski slučajevi. Da, dobro ste pročitali – psihijatrijski slučajevi. Ne mislim pritom da je psihijatrija kriva za njihovu dijagnozu, nego su naprosto nakon svih faza sluđivanja i sami postali dovoljno ludi da moraju gutati šake sedativa i antidepresiva od kojih su potpuno otupjeli.
E, a kada tako otupe, onda ih sklone, da ne kvare idiličnu sliku npr. u starački dom. Iskušan je to recept po kojemu je trebao biti saniran i vlč. Sudac, kojemu je njegov biskup također ‘bookirao’ sobu u staračkom domu, bez obzira što na njegove seminare čeka, navodno, čak 50.000 ljudi pred vratima zatvorene Betanije. No, Sudac se očito nije dao, pa je klisno malo u umjetničke vode, bavi se znanošću, tj. dovršava doktorat i odlazi na povremene inozemne turneje. Međutim, glavno pitanje u cijeloj toj priči je - zašto (i kome) smeta Zlatko Sudac?
Odgovor je na prvi pogled jednostavan. Smeta okoštalim, nekreativnim i samodovoljnim strukturama koje nisu navikle ni na kakve promjene u svome radu i okolišu, koje se brinu isključivo za svoje pozicije i ovozemaljske blagodati, zahtijevajući od vjernika isključivo beskrajnu osobnu adoraciju i redovitost u ispunjanju šabloniziranih obveza.
Onaj kompliciraniji dio odgovora odnosi se na stanje duha, a njega je upravo taj mangup Sudac uzvitlao do nebesa! On on Bogu, Crkvi, ljudima, krjepostima, grijesima i svemu ostalome ne govori na jednodimenzionalan i plošan način kao da u dućanu naručuje 20 dkg tirolske salame, dva jogurta, četvrt kruha i kutiju cigareta. On je, naime, u to svoje otkačeno poslanje unio apsolutni zanos i onu vrstu duhovnoga žara kojega možemo opipati baš u evanđeljima.
I dok službena Crkva progovara dosadnim birokratskim jezikom, vatreni jezici Sudčeva govora žare i pale po cijeloj zemlji. To svatko vidi, a netko se i boji. Tome koji se boji Sudac upravo smeta, pa će se, dok silni strah ne prođe, on sudarati s kojekakvim zabranama, bojkotima i izolacijama. Na svu sreću – uzalud.
Evo što smo doživjeli. Kaptol ne dozvoljava sagraditi raspelo pred crkovm u Jastrebarskom, jer ne vidi za to potrebu. Sasvim slučajno je to raspelo posvećeno poginulim braniteljima. Pa valjda da se članovi porodice i pobožni vjernici mole Bogu za poginule.e. Čime će nas još iznenaditi Bozanić u budućnosti.?