Kažu da je - kad se zbroje prodane snimke i interes publike na HTV-u -
serija “Prosjaci i sinovi” Antuna Vrdoljaka i Ivana Raosa najgledanija
u hrvatskoj televizijskoj povijesti. Koliko je taj podatak znakovit?
Ima li - Bože sačuvaj! - u sudbinskom određenju dijela hrvatskoga
naroda nesposobnosti za opstanak koja se može nadoknaditi samo milošću
drugih? Bit će da tome nije tako. Ali kad slušam kako smo i od koga
proteklih dana dobivali plin, pala mi je na pamet Vrdoljakova serija.
I kao da sam vidio kako u njoj Kikaš iz Banskih dvora i Škilje s
Pantovčaka raspoređuje svoje prosjake. Vas dvoje plinske boce na leđa
pa u Alžir i Libiju, ti ćeš na brod pa u Italiju, ti preko Slovenije u
Austriju i Njemačku, ti preko Međimurja u Mađarsku, a bogme čujem da bi
se štogod moglo dobiti i u Srbiji, pa ćeš krenuti i put Bajakova.
Koliko god ova slika izgledala karikaturalno, očito je: Hrvatska je na
raskrsnici na kojoj je značenje odluka koje će donijeti za nacionalni
život odmah iza značenja pobjede u ratu. Ljudi se ohrabruju, možda se u
posljednjih deset godina nikad s toliko nesuzdržanosti i otvorenosti
nije govorilo o tome kako su za naciju i njezin život Europska unija,
NATO, članstvo u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda i druga elitna
svjetska društva sami po sebi tlapnje koje zemlji ne donose baš ništa
ne priskrbi li si siguran život svojim građanima ona sama. Trebalo je
ovih dana slušati na Hrvatskom radiju inače nikad osobito kritičke
emisije o nestašici plina i drugim energetskim nevoljama pa da se
uvjerimo kako je jedan iznimno odmjeren milje urednika, novinara i
stručnjaka pozivanih u studio posve svjestan apsolutne ovisnosti
Hrvatske o sebi samoj, svojim sposobnostima i umijećima preživljavanja
i bogaćenja.
Definitivno je prošla i još se samo umjetnom proizvodnjom u medijima i
političkim elitama može održavati gotovo desetgodišnja retorika
euroatlantskih integracija umjesto realne politike, mitologija
europskih i svjetskih uspjeha Hrvatske umjesto gospodarskih učinaka,
primanje doktorata, viteških redova i pohvala kolonijalnim podanicima
kojima su tako skloni vodeći ljudi hrvatske politike umjesto solidnih
mjesta na ljestvicama ekonomskog i drugog rasta. U Hrvatskoj se u
posljednjih desetak godina dogodio sudbinski obrat nacije nadolje.
Politika je legitimirala apstrakciju europskih očekivanja, a
delegitimirala državu kojoj je to očekivanje bilo namijenjeno.
U tom obratu samo su elite vidjele svrhu tako što su zemlju prepustile
europskim i svjetskim moćnicima da bi se same oslobodile brige o njoj.
No ništa nije tako osvetoljubivo kao briga - dok misliš da je više
nema, pokuca ti na vrata. Mesić je ove godine na odlasku, ali mnogo je
više na odlasku i više malo kome shvatljiva umišljenost Ive Sanadera
koji u pet godina vlasti nije dao čak ni naslutiti stvaranje strateškog
temelja nacionalnog opstanka. Na žalost, i plin, i težak spor sa
Slovencima, i ZERP i štošta drugo pokazuje da nije riječ o državniku
nego o manekenu jednodnevnih obmana koji gaji i zalijeva kult
trenutačnog opravdanja za račun svoje trajne narcisoidnosti koju hrani
poistovjećivanjem s europskim iluzijama. Što god tko mislio o Tuđmanovu
vremenu, Hrvatska je u njemu znala tko je, što je i čija je.
Ona to danas ne zna. Znati što si, tko si i čiji si znači i u doslovnom
i u prenesenom značenju imati svoju energiju. Ova vlast sa Sanaderom na
čelu te energije nema. Netko nas je privremeno osudio na šekspirijanski
širok raspon između očekivanja blistava europskog statusa kojem
Slovenci zavrću vratom i prosjaka i sinova na leđima uprćenim plinskim
bocama što prosjače svijetom.
RODOLJUBNA ZANOVIJETANJA
