Unatoč svim nedostacima hrvatske političke kulture, ipak je začuđujuće
to što se – u punome jeku prijeizborne kampanje – jedva razumije o čemu
u konačnici odlučuju skorašnji izbori. Nije pritom riječ tek o
nevježama s nedostatkom naobrazbe ili političkoga interesa. Čak i sami
kandidati kao da ne znaju baš točno o čemu će 25. studenoga zapravo
biti riječ.
U sustavima kakav je danas hrvatski, parlamentarni izbori omogućuju,
ponajprije, formiranje većine koja potom bira vladu. Pritom, zbog
stranačke stege, izvršna vlast (u kojoj se, u pravilu, nalaze vođe
većinskih stranaka) realno kontrolira zakonodavno tijelo, a ne obrnuto
– kako to model načelno pretpostavlja. Riječju, konačni je rezultat
izbora u demokratski legitimiranome određivanju političke opcije koja
će – predvođena premijerom – u idućem razdoblju kontrolirati izvršnu i
zakonodavnu vlast. Vodeći su kandidati na izborima stoga upravo
političari koje stranke nominiraju za premijersku funkciju.
Ovu su političku abecedu, međutim, ovih dana složno pogrešno pročitala
dvojica najeksponiranijih sudionika kampanje – Sanader i Milanović.
Prvo je, naime, Milanović – ničime izazvan – volontirao za sučeljavanje
sa Sanaderom, smatrajući to vrhuncem priprava za izbore. Zatim je
Sanader u osnovi prihvatio izazov – inzistirajući, ipak, na tomu da se
summitu priključi i Jurčić.
No, obojica su, zapravo, u krivu. Jer, par za sučeljavanje mogu biti
samo Sanader i Jurčić – jedina dvojica realnih kandidata za premijersku
poziciju. Milanović pak u toj ligi jednostavno ne nastupa (u mnogome
svojom voljom). On je, doduše, predsjednik jedne od dviju najvećih
stranaka, no izbori koji dolaze nisu izbori za najpopularnijega
predsjednika stranke. Na predstojećim izborima on je tek jedan o
parlamentarnih kandidata (premda će – po neobičnome hrvatskom običaju –
vjerojatno “nositi” i liste na kojima nije kandidat). Ili, u najboljem
slučaju, kandidat je da nadomjesti Luku Bebića, kao predsjednik kluba
najjače parlamentarne stranke.
Ni Sanader to doduše nije pojmio – na sudjelovanju Jurčića inzistirao
je, očito, zato što ga drži nedostatno verbalno spretnim – i on smatra
Milanovića svojim pravim suparnikom. A ako je tomu odista tako, ako je
personalizirana alternativa zbilja Sanader – Milanović, onda će, u
slučaju pobjede SDP-a, parlament biti ne samo u sjeni egzekutive (što
je slučaj i drugdje u svijetu) nego i unutrašnje strukture većinske
stranke.
Nedorasli domaći parlamentarizam bit će, u takvu slučaju, doslovce
pokopan taktikom SDP-ovih trbuhozboraca koji ni sami u Jurčića nemaju
puno povjerenje (što je nespretno demonstrirao Milanović nakanom da na
sučeljavanje sa Sanaderom ode bez njega).
I Sanader i Milanović očito misle u uskome stranačkom ključu. Njihovo
bi sučeljavanje imalo smisla, međutim, samo u sklopu suočavanja
predsjednika svih stranaka koje imaju šansu ući u Sabor (time bi se,
dodatno, pokazalo zašto je, u svakome slučaju, trebalo mijenjati
pravila za praćenje prijeizborne kampanje). Predsjednici bi stranaka
pritom morali biti u poziciji da pokažu specifičnosti stranačkih
programa, personalne i programske preferencije za moguće koalicije, itd.
Samo bi pak potencijalni mandatari (dakle: Sanader i Jurčić) mogli biti
dovedeni u situaciju da odgovaraju na posve konkretna pitanja o tomu
kako će vlada vladati – a ne tek na ona vezana uz opće programske
inačice. To što je Jurčić svojim nedavnim televizijskim nastupom
pokazao u mnogome nedostatnu općepolitičku pripravljenost nije, u
osnovi, tek SDP-ov problem – jer riječ i dalje o posve izglednome
kandidatu za poziciju prvoga hrvatskoga političara u idućim godinama
(superiornost se premijerske pozicije u sadašnjem sustavu i ovih dana
razotkrila ekspresno-jednostranim razrješenjem sukoba premijera i
predsjednika u povodu odlaska na Opću skupštinu Ujedinjenih nacija).
Na izbore se, sada je to gotovo svima jasno, ide u ozračju
izjednačenosti najvećih stranaka. Riječju, odlučivat će detalji. Jedan
bi od njih moglo biti i najavljeno sučeljavanje. Pokaže li se
Sanaderova pretpostavljena verbalna nadmoćnost nad Jurčićem i u zbilji,
SDP će morati uzvratiti svojim prednostima – prije svega aktiviranjem
nekolicine odista prvorazrednih ministarskih kandidata. No, za to će
biti potreba posve drukčija taktika. U međuvremenu bi – odista
strategijski – na svim stranama trebalo ozbiljnije uzeti u obzir baš
ono o čemu se, na kraju krajeva, izborima i odlučuje.
ZA-PRAVO