U jeku preobrazbe hrvatskoga zdravstvenoga sustava koja se, izvana gledajući, svodi na spajanje bolničkih uprava i ukidanje nekih odjela, imao sam (ne)priliku iznutra upoznati djelovanje belgijskoga zdravstva. Dok se u Zagrebu pacijente u javnim ustanovama i na jednostavne pretrage, osim u hitnim slučajevima, još proljetos naručivalo najranije za listopad, u Belgiji se i na “magnet” stiže za nekoliko dana. Na operaciju se čeka tek koji tjedan, pa i u mojemu slučaju, kada za određeni zahvat u cijelome Bruxellesu postoji samo jedan specijalist, k tome gostujući iz Antwerpena. Ne samo da u bolničkim zahodima ima i toaletnoga papira i sapuna nego i svaki pacijent dobije torbicu s toaletnim priborom i ručnike, a pred svakom je sobom doza s dezinficijensom.
Nezamislivo je da bi u belgijskoj bolnici – kao što sam to bio jednom doživio na Rebru – ravnatelj urlao na liječnicu jer je pacijentici dala nužnu infuziju bjelančevina i lipida, a ne samo jeftinu ali terapijski nedostatnu fiziološku otopinu i glukozu; također je nezamislivo, što sam također bio na istome mjestu doživio, da bi šef odjela otpustio nezaliječenu pacijenticu s visokom temperaturom jer mu treba krevet za njegova privatnoga pacijenta.
Naime, za razliku od hrvatskih bolnica, koje dobiju godišnji proračun i ne smiju ga premašiti, pa ako moraju pružiti više usluga no što je to ministar zdravstva zamislio, nemaju izbora do li sniziti kakvoću liječenja, u Belgiji bolnice za svaku pruženu uslugu ispostave račun pacijentovu osiguranju. Bolnice se tako naplate, pacijent biva liječen na najprimjereniji način, a ne ugrožavaju se zbog štednje ni higijenski standardi, pa bolničke infekcije i sepsa nisu tako čest gost kao u hrvatskim bolnicama. Uz dopunsko osiguranje ili nadoplatu, pacijent može izabrati jednokrevetnu sobu s tušem (standardne imaju dva i četiri kreveta) te vrhunskoga specijalista koji uslugu smije naplatiti do četiri puta skuplje od propisane tarife.
Iako su najnovijom hrvatskom zdravstvenom preobrazbom uvedene e-uputnice i e-recepti, s njima se, stigavši u domovinu na postoperativni oporavak, nisam imao priliku suočiti. Dapače, sa svježim šavom, po tropskoj vrućini, četiri sam dana bivao slan ovamo-onamo sad po ovaj, sad po onaj spis, a novouvedene “zelene” uputnice ovlaštena mi je liječnica odbila izdati “jer ih daje samo svojim pacijentima” iako ih je dužna dati svima koji spadaju pod dom zdravlja u kojemu radi. Pa me slala u kilometrima udaljen drugi dom zdravlja, ne znajući mi reći ni tko bi mi ondje uputnicu trebao izdati, ni kada radi, ni radi li uopće jer godišnji su odmori u punome jeku.
Pukim sam slučajem otkrio da u istome domu zdravlja istu ovlast ima još jedna liječnica, koja mi je spremno pružila uslugu, pa sam izbjegao dodatno lutanje i opasnost od zaraze.
U Belgiji postoji samo jedna vrsta uputnica, a po pacijentovu nacionalnome broju očita se koju vrstu osiguranja ima. Svi spisi i nalazi – osim recepata, koji se i dalje pišu rukom – kolaju između pojedinih ustanova i liječnika elektronički ili poštom; nema potrebe da pacijent luta od vrata do vrata. Bolovanje se, pak, prijavljuje poštom, a poštom se šalju i doznake pa pacijent ne mora po njih osobno dolaziti.
Kako u Hrvatskoj svoja prava ostvaruju pacijenti kojima su ozlijeđeni donji ekstremiteti, pa ne mogu hodati?!
I u Belgiji pojedine bolnice spajaju uprave i nabavu, ali svaka zadržava hitni prijam i sve odjele.
Ulaskom u Europsku uniju hrvatski pacijenti neće automatski doživjeti boljitak jer zdravstveni sustavi ostaju u mjerodavnosti zemalja članica. No to ne znači da hrvatska Vlada ne bi, umjesto da ograničava usluge, boljom organiziranošću zdravstva mogla popraviti njihov položaj.
Zdrastveni sustav je u mjerodavnosti zemalja članica, to je točno. Međutim postoji nešto što se zove pravo na odabir liječnika i liječenja. Nakon izvjesnog prelaznog razdoblja(neznam točno koliko vremena) pacijenti imaju pravo da se liječe i u drugim zemljama ako im domaće zdrastvo ne pruža dovoljno brzu i dovoljno kvalitetnu uslugu, i zanimljivo, ocjenu kvalitete i brzine ne donosi nacionalna ustanova, kod nas HZZ, nego pacijent. Moš\' si misliti kakav šok će doživjeti naši birokrati kad im jednoga dana počnu stizati računi iz evropskih zdrastvenih ustanova.