SDP je još jednom hladnokrvno otpilio HNS-ovu ponudu za sklapanje predizborne koalicije. U 2003., kad se to dogodilo prvi put i u drugačijim okolnostima, socijaldemokrati su se, djelomično zahvaljujući upravo toj odluci, preselili skupa s narodnjacima u opozicijske klupe.
Današnji SDP brodi prema izborima na visokom valu samopouzdanja, ohrabren anketama koje govore da je i dva mjeseca pred izlazak na birališta u pristojnoj prednosti pred vladajućima. Nećemo nikoga šlepati, jednostavno odgovaraju, i za sklapanje predizborne koalicije ne vide nikakve potrebe. Pa čak ni kad ponuda dolazi iz jedine stranke koja se od početka opredjeljivala samo za koaliranje sa SDP-om.
U SDP-ovoj košari vjerojatno je još koji neizrečeni razlog za odbijenicu narodnjacima. Možda im se čini da su mjesto potpredsjednika vlade za gospodarstvo i šefa diplomacije prevelika cijena za stranku koja dobiva samo oko četiri mjesta u Saboru. V. Pusiće i R. Čačić bi s tih pozicija već samom snagom svojih ličnosti, pretpostavljam, davali ton ukupnoj vladi, a SDP to možda želi izbjeći.
Odbijanjem narodnjaka ponovo dolazi do izražaja Milanovićeva crta, koju smo prvi put vidjeli kad je otvoreno najavio da ulazi u utrku za mjesto šefa stranke. On i sad, čini se, igra na tu kombinaciju hrabrosti i spremnosti na rizik. No s HNS-om ili bez njega, SDP ulazi u fazu krajnje napete i neizvjesne završne utrke s HDZ-om.
Ta će utrka biti specifična barem u dva elementa. Čini se da ćemo ovaj put biti pošteđeni negativne kampanje budući da su još tijekom prošle godine obje strane vjerojatno uvidjele da im to nije donijelo nikakvu političku zaradu. Druga je specifičnost da vladajuća stranka potkraj mandata naglo popravlja rejting i primiče se vodećem SDP-u.
U zadnjoj godini mandata to se rijetko kad događa. Prema posljednjem IRI-jevu istraživanju, jedinom koje dublje ulazi u razloge ovakvog ili onakvog raspoloženja građana prema vlasti, neke ocjene vlade poboljšane su čak 50 posto. Na pitanje ide li Hrvatska u dobrom smjeru, u prosincu prošle godine potvrdno je odgovaralo 21 posto građana, a danas to mišljenje dijeli 33 posto stanovnika.
Nakon što ga je početkom proljeća s prvog mjesta izgurao obnovljeni SDP, Sanaderu je potkraj ljeta ponovo krenulo. Taj trend nisu uspjeli zaustaviti ni požar s najtragičnijim posljedicama na Kornatu ni iritirajuća haaška presuda vukovarskoj trojci. U obje situacije reagirao je s istim refleksom i odjurio do unesrećenih ljudi, čime je navukao ljubomoru političkih protivnika, ali i učvrstio imidž šefa Vlade koji vodi računa o osjećajima drugih.
Oporavak HDZ-a nije, međutim, došao stihijski, nego u prvom redu kao rezultat pomno tempiranih poteza iz sfere ekonomske politike. Sanader je danas u takvoj poziciji da ne mora svoju politiku tumačiti suhoparnim brojkama jer je mnogi već važu u svom džepu. Tu politiku već su na ruke prebrojili stari umirovljenici, u listopadu će nešto dopasti i novima, a od petka će je materijalizirati svi oni koji su uložili u dionice T-HT-a. A tu se već radi o više od milijun stanovnika.
Ta će stranka, pretpostavljam, prije izbora zamahati biračima s još pokojom atraktivnom pričom, čime će vladajući nastojati dostići i preteći glavnog konkurenta. Za promatrače, utrka će time dobiti na zanimljivosti. Za onog tko želi sastaviti buduću vladu ta izjednačenost snaga praktično znači da nema velikog manevarskog prostora za bagateliziranje potencijalnih koalicijskih partnera. Barem ne dok se virtualni glasovi iz predizbornih anketa ne pretoče u realno osvojena mjesta u saborskim klupama.
Otvori KEKS Pay
