Možete li zamisliti da vam u petnaestoj godini života roditelji objasne kako ste drugog spola od onog u kojem ste odgajani? Da su sve prethodne godine bile jedna velika laž zbog koje ste vi patili jer ste mislili kako ste nenormalni što se razlikujete od svih ostalih, “normalnih” osoba vašh godina? Ovo je priča o muškarcu koji je zbog tuđe greške čitav život patio.
David Remier ispričao je novinaru koji se zainteresirao za njegov slučaj svoju životnu priču od koje vas moraju prolaziti trnci, dok pritom osjećate nezamisliv spoj bijesa, tuge i sažalijenja. David je tek kao tinejdžer doznao da je zapravo dječak. Do tada su ga svi zvali Brenda, odjevali u haljine i odgajali ga da bude ono što nije – djevojčica. Sve zbog dvaju doktora, jednog koji mu je tijekom obrezivanja spržio penis te drugog čija je bolesna ambicija za ekperimentiranjem na području ljudske spolnosti uvjerila njegove neobrazovane roditelje da će mu život biti lakše kao djevojčici, nego dječaku bez penisa. U šezdesetima, kad je rekonstruktivna kirurgija još bila u povojima, nesretnim roditeljima odluka o promijeni rodnog identiteta svom djetetu činio se najbolji izbor. Čak je iDavid, rođen najprije kao Bruce, sam priznao da ne zamjera svojim roditeljima jer “kad ste očajni, ne radite nužno sve kako treba.”
Bruce i Brian bila su dva brata blizanca. Osam mjeseci nakon rođenja, Bruce je imao nesreću da mu je zbog nestručnog obrezivanja spaljen cijeli penis. Nakon toga postao je jedan od naslavnijih pacijenata u analima moderne medicine, jer se njega dočepao bolesni doktor Money koji je želio dokazati da rodni identitet oblikuje odgoj, a ne sami geni. Bruce je bio ljudski pokusni 'zečić' i živi dokaz da je doktor Money bio u krivu. Bruce, živeć kao Brenda punih petnaest godina, odlučio je ponovo postati muškarac jednom kad je doznao zbog čega se oduvijek osjeća neženstveno. Fizički je izgled bilo lako riješiti. Psiha je ono što ga je dotuklo.
“Bilo je to ispiranje mozga. Dao bih sve da mi hipnotizer može izbrisati cijelu prošlost. Jer ona je mučenje. Ono što su vam napravili s tijelom katkada nije ni blizu zlu koje su vam napravili u umu – uza sve bitke u glavi,” rekao je David koji se odmalena borio sa svojim demonima. Nije nikakao shvaćao zašto mora oblačiti lutkice, zašto voli popravljati stvari, voziti automobile, tući se s dječacima, piškiti stoječki. Nije mogao objasniti zbog čega je isti kao svoj brat po ponašanju, a sasvim drugačiji izvana. I zašto, pobogu, treba svako malo odlaziti u bolnicu i pričati s liječnicima. Razgovori i seanse s doktorom Moneyem su ono što je Davida ratsrgalo. Njegov način “liječenja” rodnog ideniteta uključivao je psihička zlostavljanja i simulacije općenja s njegovim bratom Brianom. Vrata njegove ordinacije za Davida su značila psihozu; njegovim roditeljima nesvjesnim o događajima na seansama - nadu. On je od tih vrata bježao, oni su ga tamo usmjeravali. Nisu znali.
Čitanje knjige “Kako ga je priroda stvorila” istinsko je mučenje. Ne možete ne osjetiti kako su se drugi grubo poigrali jednim životom i zbog toga prošli nekažnjeno. Ne možete ne biti bijesni dok isčitavate načine na koji su monstruzono normalnog dječaka petnaest godina pokušavali učiniti djevojčicom, i tugu kad shvatite da je dječak čitavo vrijeme nekako znao da “nešto nije u redu”, da on “nije djevojčica.” Psihičko maltretiranje dosegnulo je vrhunac kad je dječak pretvoren u djevojčicu prestao boriti s onima koji su ga “liječili”, kad se na trenutke prepuštao da ide niz struju, jer je bio previše malen da se suprostavi odraslima.
Iako se po saznanju istine pokušao vratiti normalnom životu, Davis je sebi presudio u 38. godini života. Njegova smrt možda ipak znači život za one kojima je prijetila njegova sudbina.
