Većina nas još pamti vremena kada su velike međunarodne organizacije i asocijacije bile dosta jak jamac mira i kakve-takve stabilnosti. Ujedinjeni narodi, a poglavito njihovo Vijeće sigurnosti, bili su bog i batina. Rezolucije su imale težinu i nikome nije bilo svejedno hoće li biti prozvan i kažnjen ili neće. Bilo kakva vojna intervencija bilo gdje u svijetu gotovo da i nije bila moguća bez odgovarajuće rezolucije, odnosno bez konsenzusa pet stalnih članica Vijeća sigurnosti. Danas su se stvari radikalno promijenile i UN sve više vidimo kako nekakav marginalni međunarodni debatni klub koji služi za više nego pristojno i obilato plaćeno udomljavanje isluženih diplomata i političara, a silama poput Kine ili Rusije služi kako bi pokazale da nema tih argumenata, sile, nevolje i teške ljudske nesreće koja će ih nagnati da promijene mišljenje.
Kada pogledamo unatrag, UN-u je posljednji zub ispao u trenutku kada su George Bush i Colin Powell podastrli lažne dokaze o tome da Sadam Husein ima oružje za masovno uništenje. Otad pa do danas ugled i autoritet svjetske organizacije koja se nije mogla usuglasiti ni oko tako jednostavne stvari kao što je definicija terorizma opada. No impotencija UN-a u posljednje dvije godine najviše je vidljiva na primjeru Sirije za koju nije mogao iznaći nikakvo rješenje, postići nikakav dogovor, kao ni za probleme klimatskih promjena.
Stoga nije previše čudno što baš nikome ne smeta što je na čelu te organizacije Ban Ki-moon, glavni tajnik koji na prvu loptu izgleda kao predsjednik kakve općine u nekoj zabiti kojeg su gurnuli u veliki svijet i pred kamere. U nekoliko navrata bilo je potpuno očito da siroti Ban ne zna ni kamo je došao, ni zašto je tamo došao, ni što se od njega očekuje... To je ujedno i organizacija čiju Glavnu skupštinu vodi Vuk Jeremić koji na službenom domjenku u uši glavnoga tajnika pušta Marš na Drinu i koji u trenucima kada ga se odrekla i njegova stranka čak izjavljuje da će se kandidirati za glavnog tajnika.
Oni koji bi eventualno mogli dati nekakav značaj UN-u potpuno su nezainteresirani. Tu je prvenstveno riječ o Sjedinjenim Državama koje nisu uopće zainteresirane da UN vrati nešto svoje stare slave.
No UN nije jedini međunarodni gigant u krizi. Ni NATO-u ne cvjetaju ruže, a razlog je tomu što se Sjevernoatlantski savez od trenutka kada se raspao njegov antipod Varšavski pakt nije uspio redefinirati, reformirati i reorganizirati pa danas pluta u svojevrsnom zrakopraznom prostoru, bez previše vizija koju bi to novu ulogu i svrhu postojanja trebao imati u budućnosti. Kada se sabere, može se jasno zaključiti da se NATO “okamenio” i kao da čeka neki čarobni štapić koji će ga ponovno pokrenuti i vratiti u život. U međuvremenu igra ulogu svojevrsnog vojnog servisa koji krpa rupe tamo gdje ih Washington ne može sam zakrpati. No i tu treba volja svih članica da se preispitaju stvari i da se verificira činjenica da je Hladni rat odavno gotov i da je principima koji su tada NATO činili najsnažnijom i najmoćnijom sigurnosnom i obrambenom alijansom odavno istekao rok trajanja.
Nabrojili smo najveće i najeksponiranije organizacije, no ima još čitav niz onih koje smo potpuno izgubili iz vida. OESS još postoji, kao i Vijeće Europe, ova ili ona inicijativa, organizacija, pa čak i čuveni G20, razvikani klub najbogatijih industrijskih zemalja svijeta koji nije uspio iznjedriti ništa konkretno u krizi koja je pogodila većinu članica.
Još se tu plaćaju članarine i troši novac a da šira javnost zapravo uopće nema pojma čemu sve to služi i kakva je konkretna korist od tih organizacija. Jasno je da bez međunarodne suradnje svijet zapravo ne može funkcionirati, no međunarodne organizacije, ovakve kakve danas postoje, nemaju ni sposobnosti ni kapaciteta odgovoriti na izazov. Treba ih iz temelja presložiti i konačno prilagoditi novome vremenu jer će oni koji tvrde da su one beskorisne i skupe vrlo brzo biti u pravu.
Jeremić nekome služi za potpunu marginalizaciju ionako marginaliziranog UN-a kao multilateralne organizacije za promicanje i održanje mira u svijetu. U tom kontekstu izbor mediokriteta i redikula na ključne funkcije samo potkrepljuje autoričinu naslovnu tezu.