Gdje je razlika u izjavama “Trebala je (ministrica kulture Andrea Zlatar Violić, nap. a.) izbaciti na vrijeme van tog malog koji je istrčao” i one “Žena nije stvorena za mudraca, već za madraca”? Ironično, upravo je ministrica Vesna Pusić, koju je u Saboru prije dosta godina prostački i omalovažavajući tako kvalificirao zastupnik Anto Kovačević, jednakom retorikom ošinula savjetnika A. Zlatar Violić, koji je govorio o mogućnosti uvođenja tzv. medijskog poreza.
Jer, niti je Milan Živković onaj mali, niti se ljudi izbacuju, pa ni i iz ministarstva, kao potrošni predmeti. Javni diskurs zamršena je stvar. Pojednostavljeno bi bilo svesti oba primjera na seksistički napad. On to i jest, u nekom smislu – prvenstveno pokazuje da je kritika šovinizma kontraproduktivna i da, takvim istupima, feminizam dokida samog sebe. Samo, teže će se i politička i društvena javnost ujediniti u osudi ženske netrpeljivosti. Vesna Pusić ima taj svoj gard i on ne leži većini, nikako. Kritike na njezin račun, vjeruje se, prvenstveno kreću od tog stava: tvrdog, profesorskog. Ali ne stava onih profesora s katedre za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, koji bi studente odveli na kavu, već od drugih, koji dociraju ex cathedra i za koje “Bog zna za pet, a oni za četiri”.
Od nekoga tko je dugo u političkom životu očekivala bi se veća taktičnost, no Vesna Pusić je često u javnosti nema. Zna biti previše samouvjerena, za svoje dobro.
Prije više od pola godine stoički je i ne okolišajući na pitanje novinara – a tada je to bila aktualna tema – je li veleposlanike zemalja EU uspjela uvjeriti da je imenovanje Slavka Linića i Radimira Čačića u Nadzorni odbor Ine dobra stvar, ustvrdila: Da. Nekoliko minuta kasnije, a ne treba puno da se takve stvari provjere, od nekoliko sudionika sastanka stiglo je drugačije tumačenje: “Govorila jest, uvjerila nas nije”. Percepcija zna varati.
Budimo iskreni – taj stav, samouvjeren i sveznalački, ne prolazi uvijek loše kod sugovornika. Vesnu Pusić cijene, pogotovu stranci. I doza bahatosti potrebna je da bi se progurala agenda. I kad bi se pitali, je li bolje da hrvatske interese brani ministrica ili pak premijer Zoran Milanović, koliko god bio Briselac – Bruxellois rekli bi francuski govornici i sam premijer, većina bi političara i analitičara novac stavila na V. Pusić. Jer ta bahatost često kao temelj ima argumente. Problem je kad ih nema, kao u Živkovićevu slučaju.
Ili, krenimo stranačkom linijom, kao kod još uvijek predsjednika HNS-a, njezina kolege Radimira Čačića. Od držanja lekcije novinarki da je on prvi potpredsjednik vlade, a ne tek potpredsjednik, do izjava da se baš trese zbog kritika iz Bruxellesa. Osebujan stil, da, može se to tako nazvati, ali danas niti je više prvi potpredsjednik, niti sjedi u NO Ine. A rejting stranke – a i svoj – dobrano je srozao. Jer nitko normalan ne želi da ga s ekrana vrijeđa dužnosnik.
Čisto je podmetanje tumačiti ovaj slučaj kao sukob HNS-a i SDP-a, koliko se god neki trudili takvim ga prikazati. U Ministarstvu kulture, pod vodstvom HNS-ove ministrice, sjede dobro umreženi kolege, bez obzira na stranku. “Izbacivanje malog” smirilo je na tren Vladu, ali i pokazalo njezino pravo lice: nisu svi jednako potrošni. Neke se lakše izbacuje, čak im se ni ime ne spomene, dok su drugi zakovani za pod.
No politiku po strani, u istupu sada prve potpredsjednice Vlade, prije će biti da je riječ o pristojnosti, ali i svjetonazoru. Odrubite glavu (ili izbacite ga van) može vikati Kraljica srca Alisi u zemlji čudesa. Ali, i tamo ju je supružnik, Kralj srca, upozorio da ne ide to tako, da se procedura mora poštovati, ali i da likovi i u izmišljenim svjetovima imaju – ime.
