Mesić je bio u pravu. Ljubljana jest problem Bruxellesa, a ne Zagreba,
i Hrvatska mora principijelno ustrajati na međunarodnoj arbitraži oko
teritorijalnog spora sa susjednom zemljom. Sve ostalo je ponižavajuće
za Hrvatsku i pokazuje slabost i nedorečenost njezine politike, a svako
uzmicanje državnog vrha u potrazi za kompromisom daje javnosti do
znanja da se oni koji je vode povijaju pred ucjenama i prijetnjama.
Opsesija datumom ulaska u EU ne smije dovesti cijelu zemlju u poziciju
da pristaje na nezadovoljavajuća rješenja, jer bi se u tom slučaju
potvrdilo da je Hrvatska talac ambicije Ive Sanadera da zemlju u svom
mandatu pod svaku cijenu uvede u EU. Unija prepoznaje tu ambiciju i
zloupotrebljava je za pritiske, ocjenjuje da je Sanader ranjiv i da ga
se može slomiti. Ideja da se formira trojno ‘vijeće mudraca’,
sastavljeno od Ahtisaarija, Badintera i još jedne stručnjakinje za
međunarodno pravo jednaka je Sanaderovu formiranju Ekonomskog vijeća.
Formalno mu je svrha da nađe najbolja rješenja u krizi, a zapravo je
alibi za neuspješan rad i izostanak strategije. Namećući takvo tijelo,
koje je ustvari ipak izlaženje ususret Sloveniji, Unija bi Hrvatskoj
poručila da je ucjena legitiman način ponašanja zemalja koje su članice
i da EU ne obavlja svoj posao, a to je, među ostalim, i preuzimanje
odgovornosti za ponašanje svojih članica kada njihovi zahtjevi izmaknu
zdravom razumu.
Jer Hrvatska ni u jednom trenutku od EU nije čula da je želja za
međunarodnom arbitražom kriva i nerazumna i stoga neprihvatljiva.
Upravo obrnuto, zbog tvrdoglavosti slovenskih zahtjeva moraju se
tražiti kompromisi, jer EU nema snage sa Slovenijom otvoreno
porazgovarati o smislu njihova zahtjeva, kojem je – kao što se može
posljednjih tjedana iščitati – jedini cilj silom natjerati Hrvatsku na
rješenje koje odgovara Sloveniji. Kao što nečlanicu Makedoniju treba
natjerati da popusti pred zahtjevom članice Grčke da promijeni ime
svoje države, ako žele ući u NATO i EU.
Time se šalje poruka da argumenti, stavovi pa i pravda ne igraju
nikakvu ulogu, da se procjenjuje tko je jači i da EU nije voljna
svojima reći gdje griješe, već je puno voljnija ‘lomiti’ one koji još
nisu u savezu. Ucjene koje se događaju u takvim političkim igrama
ostavljaju gorčinu u zemljama koje, zbog pretjerane i precijenjene
želje nacionalnih političkih elita za ulaskom u EU, moraju pognuti
glavu, a susjedski odnosi postaju trajno opterećeni nečistim računima
iz prošlosti.
No, to što je Slovenija nerazumna ne znači da Hrvatska treba biti
slaba. Slovenija se legitimira svojim postupcima, a Hrvatska svojim.
Ulazak u Europsku uniju – koja ni sama ne zna bi li se još širila ili
ne bi i kako će joj budućnost izgledati – trebao bi biti relativni
cilj, posljedica činjenice da je Hrvatska postala uređena zemlja
zadovoljnih građana. A ona to nije niti će postati za godinu dana,
koliko je navodno potrebno da se zatvore famozna poglavlja. Jer, čak i
da Hrvatska pristane na ucjene i nametnuta rješenja, čak i da dobije
satisfakciju u obliku slovenskog povlačenje (što je doista nevjerojatno
nakon svega), u Hrvatskoj neće biti bolje, a EU će u tome slučaju
uvijek moći posegnuti za starom formulom discipliniranja: traženjem
promašaja u pregovorima.
Rehnova glasnogovornica je to već lukavo naznačila napomenuvši, u
cijeloj priči oko Rehnove ‘tajne misije’ koja bi trebala biti rješenje
za Sloveniju i Hrvatsku, da ‘ni posljednji tekst koji je hrvatska
strana ponudila u poglavlju Porezna politika, vezano uz usklađivanje
oporezivanja cigareta s propisima EU, nije bio usklađen s europskim
zakonodavstvom’, zbog čega poglavlje nije otvoreno.
A to baš nikakve veze nema sa slovenskom blokadom.
MAGAREĆA KLUPA
Imamo veći problem od Slovenije
