Priča o peticiji "niza poznatih intelektualaca" protiv Milana Bandića
danima se vrtjela po medijima. Oni koje je to zanimalo, a nisu imali
mogućnosti nešto pouzdanije doznati, nagađali su tko su potpisnici.
Kolika se bila dignula medijska graja, gotovo se očekivalo da će na
papiru biti akademik do akademika, da će svojim potpisima značenje
peticiji dati valjda sva intelektualna sol Zagreba. Kada se tajnoviti
papir napokon pojavio, umjesto "niza poznatih intelektualaca", na
papiru su bila imena tek nekolicine relativno poznatih. Pročitavši tko
je protiv njega, Bandiću su se sigurno danima tresle gaće.
Da gradonačelnik Zagreba ima oponenta, onih koji ga "nemaju radi", da
ima i puno "stranačkih prijatelja", protivnika, pa i neprijatelja,
očekivano je i legitimno. Kada bi bilo drukčije, bilo bi nenormalno. Ni
Bandić, ma koliko ga se doživljavalo kao dvojnika svetog Nikole, nije
svetački savršen. Drugi je pak razlog što malo tko voli uspješna
čovjeka. Mogu li se pokretači i potpisnici peticije protiv Bandića
izuzeti iz toga nekarakternog mnoštva?
Da je peticionaše zanimala samo Bandićeva uspješnost, tada pravih
razloga za njihovo nezadovoljstvo ne bi niti bilo. Jer, uz sve njegove
mane, on je za Zagreb napravio više nego valjda svi njegovi prethodnici
zajedno od 45. do danas. No, njegovim je oponentima nešto drugo važnije
od toga.
Javnom političkom pismu protiv Bandića prethodila je njegova medijska
"kulturološka obrada". U nekoliko novinskih musaveda s pretenzijom da
budu kulturološki eseji o Bandićevom kulturnom idiomu ponovljeni su svi
već znani rasistički stavovi o tipu kulture iz koje je on podrijetlom.
A i mnogi Zagrepčani koji su za nj. Po tim musavedama i
kvaziintelektualnim masturbacijama, to je primitivna kultura gange,
prela, gumna, deseterca... i, kao opća odrednica svih Bandićevih
simpatizera "Thompsonovo revanje". Usto, ti su "Bandićevi
birači", kako tvrde njihovi "kulturni teoretičari", još urbano
neuljuđeni i kompjutorski nepismeni. Što će takvi homo vulgarisi nego
biti za sebi sličnoga gradonačelnika? Stoga je cilj peticije "poznatih
intelektualaca" da upozore na tu "primitivnu revoluciju" koja se događa
Zagrebu! Ma da! Samo to?
Bandića se najprije kulturološki opanjkavalo da bi ga se pokušalo
rušiti politički. Još da je Zoran Milanović bio nadobudan pa uz njihovu
zamisao pristao, u SDP-u bi danas bio politički rat, a potom vjerojatno
i "permanentna revolucija". Milanović se pokazao opreznijim i politički
bistrijim nego su potpisnici peticije predmnijevali i očekivali.
Ne bi to vjerojatno uradio ni da su se potpisani izjasnili što su
zapravo: jesu li "partijski intelektualci", "slobodnolebdeća
inteligencija" ili samo "poputčici". Ne smeta njima Bandić toliko
kulturološki, koliko ih iritira ideološki.
Uostalom, kulturni idiom koji mu zamjeraju, na puno siroviji i
zaostaliji način reprezentiraju i neki potpisnici prosvjeda protiv
Bandića. Njih on žulja ideološki. Kakva kultura! Njihova je "drugarska
kritika" zapravo kriptoideološka. Da je Bandić manje Hrvat, vjernik i
Hercegovac, a više apatrid, ateist i komunist, nekih jamranja, pa i
peticije "poznatih intelektualaca" ne bi niti bilo.
Što svojim načinom ponašanja i vladanja, a što ustrajnom vrtnjom
stereotipne medijske matrice, Bandić je postao paradigmom hrvatskog
barbarogenija. Jednima je, kao takav simpatičan, drag i privlačan, a
drugima odiozan. Grupica koja se potpisala protiv njega ne želi njegove
političke osobine u SDP-u! Njegov svjetonazor drže nespojivim s
vrijednostima socijaldemokratske stranke. Nakon što ih je Milanović
ignorirao, svjestan da mu je Bandić "pola stranke", a oni ništa,
potpisana se grupica može još samo pjeniti i revoltirano gradonačelniku
pljunuti pod prozor.
BIJEDA POLITIKE
