Željka Markić opet je uzdrmala hrvatski politički establišment koji panično želi zaustaviti referendum o promjeni izbornog zakona koristeći pritom argumentaciju primjereniju nekom malo vještijem tinejdžerskom debatnom klubu nego vodećim ljudima u državi. U obračunu s referendumom, a onda i nasušnim promjenama ovog političkog kastinskog sustava, bore se zastrašivanjem, iskrivljavanjem poznatih činjenica, a onda i nevladinim udrugama poput GONG-a koji za šaku proračunskih dolara vrlo rado prihvaća ulogu pretorijanca.
Ova nekada korisna nevladina udruga spremna je učiniti baš sve kako se ništa ne bi mijenjalo. U to vrzino kolo uključili su se SDP-ovi gradonačelnici Splita i Rijeke koji po partijskom naputku rade sve moguće akrobacije da miniraju skupljanje potpisa. Kritičari Željke Markić i referenduma još ne shvaćaju da ovdje nije samo riječ o promjeni izbornog zakona nego o općem nezadovoljstvu političkim i društvenim elitama koje su, čast izuzecima, postale svrha samima sebi. Kako se može vjerovati Tomislavu Karamarku, Zoranu Milanoviću i predsjedniku Ivi Josipoviću da žele išta promijeniti kada do sada nisu ništa poduzeli.
Nisam primijetio da su posljednjih nekoliko godina istinski željeli poboljšati izborni zakon. Mudro su šutjeli i čekali da dođe izborna godina, a onda pod krinkom “cjelovitih promjena” sve žele odgoditi za još jedan izborni ciklus. Imao je predsjednik Josipović dovoljno vremena i za pokretanje ustavnih reformi. Lukavo je čekao. Sada je sve tako lijepo tempirao za predsjedničke izbore da i njegovi simpatizeri teško mogu zanijekati da to nije običan predizborni mamac za naivne birače. Još je promašenija kritika upućena prema udruzi “U ime obitelji” da otvaraju politički prostor za sebe.
Hrvatska nije partijska država
Zašto netko ne bi imao političke ambicije i ciljeve? Ne samo da nema ništa loše u tome nego je to poželjno. Naravno, uz uvjet da se koristi legalnim i legitimnim političkim sredstvima, što je bez ikakve sumnje institucija narodnog izjašnjavanja. Koliko znam, hrvatska nije partijska država kao što je nekada bila Jugoslavija.
U našemu Ustavu ne piše da HDZ i SDP imaju monopol na vlast kao što je svojedobno imao Savez komunista. Građani žele promjene i efikasnu vlast. Stoga je svaki potpis za referendum ujedno poziv za bolju i kvalitetniju vladu. Teško mi je dokučiti zašto je politička elita toliko iznenađena uspjesima Željke Markić. Mediji često ističu da je podržava Crkva, ali nekako prešućuju da se štandovi za skupljanje potpisa za referendum nalaze ispred nekih Konzumovih trgovina.
Željka Markić je dobar aktivist, ali sve to ne bi bilo dovoljno da su građani zadovoljni onim što imaju. Hrvatska je šest godina u recesiji, što je nezabilježeno u poslijeratnoj europskoj povijesti. Ne mogu zamislit da bi ikoja stara europska demokracija toliko dugo stoički trpjela ovakvo urušavanje. Tamo bi vlade padale puno brže nego što je u ovih šest godina agonije padao hrvatski BDP. Problem je, dakle, duboka kriza hrvatske politike i društva, a ne hoće li izborni prag biti tri ili četiri posto. Možda bi i naša elita nešto trebala naučiti iz povijesti. Život uvijek pregazi one koji ne prepoznaju promjene.
>>'Problem je u tome što je GONG dobro financiran, prosječna plaća im je 7000 kn'
>>Sve zamke referenduma: Glavne točke prijepora GONG-a i udruge U ime obitelji
>>Željka Markić: Karamarko nas nije podržao, ali zato hoće birači HDZ-a
Ljudi iz udruge "U ime obitelji" trebaju što prije osnovati stranku istog ili sličnog imena i krenuti u političku borbu...samo tako možemo nakon promjena putem referenduma mijenjati i klimu u hrvatskoj politici. Željku Markić vidim kao Angelu Merkel u Hrvatskoj.. Pametna, sposobna i Hrvatska joj je u duši, a ne samo na jeziku