Oružništvo ili žandarmerija pomoćni je rod vojske koji služi za održavanje javnog reda i sigurnosti. Oružništvo je vojna postrojba zadužena za obavljanje redarstvenih zadaća, iako može obavljati i neke vojne zadaće, a često služi i za obavljanje humanitarnih misija (npr. traganje i spašavanje). Ovisno o državama, oružništvo može biti u nadležnosti ministarstva obrane ili ministarstva unutarnjih poslova, odnosno u nadležnosti obaju ministarstava. U nekim državama za oružništvo se upotrebljava izraz vojna policija, međutim, vojna policija ima ovlasti postupati samo prema vojnim osobama. Oružništvo je glavna spona između redarstva i vojske, posebno dobro osposobljeno za situacije koje nadilaze mogućnosti redarstva, ali još ne opravdavaju uporabu vojske, dakle za sukobe "niskog intenziteta". Obično redarstvo obavlja redarstvenu službu u gradu, a oružništvo u manjim mjestima i na selu.
Oružništvo u banskoj Hrvatskoj djelovalo je u sklopu Kraljevskoga ugarskog hrvatsko-slavonskog oružničkog zapovjedništva, koje je imalo stožer u Zagrebu, a službeni jezik hrvatskog oružništva bio je hrvatski. Oružništvo u Dalmaciji i Istri ostalo je nakon Austrougarske nagodbe u sklopu Carsko-kraljevskog oružništva. Takvo se stanje u osnovi održalo do raspada Austro-Ugarske Monarhije 1918. godine.
U jugoslavenskoj žandarmeriji odražavala se srpska dominacija, a pripadnici bivšega hrvatskog oružništva bili su malobrojni i zapostavljeni. Žandarmerija Kraljevine Jugoslavije isticala se u provođenju terora režima. Vjekoslav Maks Luburić isticao je da su u godinama prve emigracije i još ranije u prijašnjem životu u "mrzkoj Jugoslaviji" sve nedaće, po njemu, dolazile od "policije, redarstva i žandara", odnosno oružnika. Luburić je navodio da je "najomraženija riječ koja se mogla čuti bila riječ policija i žandar" pa ističe da se istaknuti pripadnici Ustaškog pokreta ni kasnije, kada su postali visoki zapovjednici sličnih ustanova u NDH, nisu mogli osloboditi tih predratnih i emigrantskih kompleksa. Slična je situacija bila i u narodu, koji, kako kaže Luburić, "sva zla svijeta pripisuje našim sigurnosnim organima". Luburić je imao i osobno tragično iskustvo sa žandarima. Naime, u zimu 1923. godine žandarmerija Kraljevine SHS upala je u Luburićevu kuću i odvela mu oca. U Trebinju je žandarmerija mučila njegova oca, a u jednoj su ga samici polijevali hladnom vodom. Od posljedica mučenja Luburićev je otac preminuo i vrlo je vjerojatno da je taj nasilni čin odigrao važnu u ulogu u kasnijem Luburićevu životu.
Jugoslavenska žandarmerija imala je velike ovlasti u praćenju i kažnjavanju režimu nepoćudnih osoba i organizacija te je u velikoj mjeri bila izvršitelj represivnih mjera protiv raznih oblika oporbe. Zajedno s redarstvom, koje je u gradovima imalo velike ovlasti, služila je održavanju "reda i mira". U svakodnevnoj praksi jugoslavenska žandarmerija češće je od vojske bila značajan čimbenik u održavanju poretka. Tako je žandarmerija u Drnju kod Koprivnice u travnju 1933. uhitila nekoliko osoba, među kojima se nalazio i kasnije poznati likovni umjetnik Ivan Generalić, zbog pjevanja hrvatskih pjesama i protujugoslavenskih parola.
Vlasti NDH počele su odmah nakon 10. travnja 1941. uključivati redarstvene i oružničke organe u službu novog režima, nailazeći već u prvim akcijama u osvajanju vlasti na pomoć jednoga njihova dijela. Poslije kapitulacije jugoslavenske vojske, Oružništvo Banovine Hrvatske na području NDH uglavnom je ostalo na svojim mjestima, obavljajući redarstvenu službu.
Kako je funkcioniralo Oružništvo NDH, koje je zadaće obavljalo, o svemu pročitajte u novom broju VP-a u tekstu Davora Kovačića.
Tko je pak bio Damir Tomljanović – Gavran? O njemu, 20 godina nakon pogibije, piše Tomislav Šulj, koji donosi dosad javnosti niz nepoznatih detalja o njemu, kao i dosad neobjavljene fotografije. Krunoslav Mikulan pak u ovome broju u hrvatskim medijima donosi dosad najopširniji pregled ukrajinske povijesti, povijest sukoba na ukrajinskom tlu, pregled današnje situacije, kao i stanje u današnjim Oružanim snagama Ukrajine. Na njega se odlično veže i uvodni tekst našeg stalnog uvodničara Mirka Bilandžića. Hrvoje Kekez obrađuje bitku kod Hastingsa 1066. godine, koja je označila propast anglosaksonske Engleske.
Ne propustite novi broj Vojne povijesti za samo 19,99 kn na čak 84 stranice, od petka 4.4.
Baš sam sretan što me Večernji ovakvim napisima prosvijetljava.